Posljednja enciklika pape Franje, Dilexit nos, u cijelosti je posvećena prikazu pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu te navodi svjedočanstava svetaca molitve i odanosti Kristovom Srcu kroz stoljeća Crkve, piše CNA.

Pobožnost Kristovu Srcu započela je u doba crkvenih otaca, koji su gledali Kristov probodeni bok kao izvor života milosti Crkve.

Kasnije su crkveni oci ranu Kristova boka počeli povezivati ​​s njegovim Srcem, posebno monasi u razmatranju Kristove muke i ljubavi.

S vremenom je „pobožnost Presvetom Srcu Kristovu postupno je nadilazila zidine samostana i ispunjavala duhovnost svetih učitelja, propovjednika i utemeljitelja redovničkih zajednica, koji su je širili do najudaljenijih krajeva svijeta.“ (br. 112)

raspelo na Trgu sv. Petra / Foto: Ante Mateša

1. Sv. Ambrozije (340.–397.)

Sveti Ambrozije propovijedao je o Kristovim grudima kao o stijeni iz koje teku rijeke žive vode.

„Napajaj se na Kristu, jer On je stijena iz koje teče bujica vode. Napajaj se na Kristu, jer On je izvor života. Napajaj se na Kristu, jer On je rijeka čija snaga raduje grad Božji. Napajaj se na Kristu, jer On je mir.“ (br. 102)

Napajaj se na Kristu, jer živa voda teče iz njegovih grudi.

2. Sv. Augustin (354. – 430.)

Sveti Augustin utro je put pobožnosti prema Presvetom Srcu kao mjestu našeg osobnog susreta s Gospodinom. Kristove grudi za njega nisu samo izvor milosti i sakramenata, već i simbol našeg „intimnog sjedinjenja s Kristom, kao mjesto susreta ljubavi.“ (br. 103)

Kada se Ivan, ljubljeni učenik, na Posljednjoj večeri naslonio na Isusove grudi, približio se tajnom mjestu mudrosti.

3. Sv. Bernard iz Clairvauxa (1090. – 1153.)

Promatrao je Isusov probodeni bok kao „objavu i dar ljubavi njegova Srca“. „Željezo mu je probolo dušu i približilo se njegovu Srcu da bi On mogao biti istinskim supatnikom moje slabosti.“ (br. 104)

Putem rana na tijelu otvorene su dubine Njegova Srca, pojavilo se ono veliko svetootajstvo milosrđa, pojavilo se Srce Božjeg milosrđa.

Presveto Srce Isusovo/Foto: Cathopic

4. Sv. Bonaventura (1221. – 1274.)

Sv. Bonaventura predstavlja Kristovo Srce kao izvor sakramenata i milosti, s kojim smo se pozvani susresti u ljubavi.

Potekavši iz tajanstvenog izvora srca, iz dubine Kristova Srca, Bog je dao sakramentima Crkve snagu da daju život milosti.

Za one koji već žive u Kristu sakramenti su piće iz vrela koje struji u vječni život. (br. 107)

5. Sv. Toma Akvinski (1225. – 1274.)

Dominikanski svetac dodaje da, ako netko požuri prenijeti drugima različite milosti koje je primio od Boga, iz njegove utrobe će također poteći živa voda. (br. 175)

6. Sv. Matilda (1241. – 1298.)

Sv. Matilda, cistercitska mističarka, jedna je od brojnih svetih žena koje su svjedočile o mističnim iskustvima u kojima su počivale u Gospodinovu Srcu kao izvoru života i unutarnjeg mira. (br. 110)

 Sv. Matilda i sv. Gertruda smatraju se „najintimnijim pouzdanicama Srca Isusova“.

7. Sv. Gertruda (1256. – 1302.)

Sv. Gertruda zapisala je:

„Značenje tih slatkih otkucaja Božjega Srca pridržano je za moderna vremena, kako bi se svijet – već ostario i mlak u ljubavi prema Bogu – mogao obnoviti slušajući o njima.“ (br. 110)

Foto: Canva

8. Sv. Katarina Sijenska (1347. – 1380.)

Sveta Katarina napisala je da nam je nemoguće pojmiti Gospodinove patnje, ali otvoreno Kristovo Srce omogućuje nam osobni susret s njegovom bezgraničnom ljubavlju. (br. 111)

Sam Krist joj povjerio da nam je otkrio svoj bok kako bi nam otkrio tajne ljubavi svoga Srca.

9. Sv. Ignacije Lojolski (1491. – 1556.)

U svojim „Duhovnim vježbama“, sveti Ignacije zapisao je:

Kad se onaj koji obavlja duhovne vježbe nađe pred Kristovim ranjenim bokom, neka uđe u Kristovo Srce.

Sve svoje stvari možemo priopćiti Gospodinu i pitati ga za savjet u vezi s njima. (br. 144)

10. Sv. Ivan od Križa (1542. – 1591.)

Sliku Kristova probodenog boka smatrao je pozivom na potpuno sjedinjenje s Gospodinom. (br. 69)

U svojoj poeziji prikazao je Krista kao ranjenog jelena, utješenog dušom koja mu se obraća:

„On je ranjeni jelen, ranjen još dok nismo dopustili da nas dotakne njegove ljubav, koji se spušta na potoke vode da utaži našu žeđ i koji nalazi utjehu svaki put kad mu se obratimo.“

Maleni štit Srca Isusova / Foto: HKM

11. Sv. Franjo Saleški (1567. – 1622.)

Sv. Franjo Saleški bio je duboko dirnut Isusovim riječima „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29).

Svakako je velika utjeha što nas takvom ljubavlju ljubi naš Gospodin, koji nas trajno nosi u svome Srcu.

Gledao je u Kristovu Srcu poziv na potpuno povjerenje u otajstveno djelovanje Njegove milosti. (br. 115)

12. Sv. Vinko Paulski (1581. – 1660.)

Naglašavao je da „Bog prije svega traži srce, srce: to je glavno“, učeći da siromašni mogu imati više zasluga dajući s „većom ljubavlju“ od bogatih koji mogu dati više. (br. 148)

Ako svoja srca sjedine sa Srcem našega Gospodina, kakve li će samo blagoslove primiti od Boga!

13. Sv. Ivan Eudes (1601. – 1680.)

Njegova zasluga je začetak liturgijskog štovanja Srca Isusova.

Uspio je dobiti privolu svog biskupa da se počne slaviti blagdan Presvetog Srca Isusova 1670. godine, a pridružilo im se još pet biskupija. (br. 113)

svetište Srca Isusova Paray Le Monial / Foto: HKM

14. Sv. Margareta Marija Alacoque (1647. – 1690.)

Sv. Margareta Alacoque poznata je po ukazanjima Krista u Paray-le-Monialu u Francuskoj te objavama koje je primila od njega za cijelu Crkvu. (br. 120)

Otkrio mi je divote svoje Ljubavi i neizrecive tajne svojega Presvetoga Srca i na što je sve bio spreman u svojoj ljubavi prema ljudima.

„Božansko Srce Isusovo mora u toj mjeri zauzeti mjesto našega, da On sam živi i djeluje u nama i za nas“, napisala je sv. Margareta o sjedinjenju s Kristovim Srcem.

15. Sv. Klaudije de la Colombière (1641. – 1682.)

Sv. Klaudije bio je francuski isusovac i ispovjednik sv. Margarete Marije Alacoque. Tumačio je pobožnost Srcu Isusovu u svjetlu Evanđelja. (br. 126)

Ovako opisuje Kristovo Srce usred njegove muke:

Predstavljam si, dakle, to Srce kao Srce bez gorčine, bez zajedljivosti, puno istinske nježnosti prema svojim neprijateljima.

16. Sv. Daniel Comboni (1831. – 1881.)

U Isusovom Srcu pronalazio je izvor snage za svoj misionarski rad u Africi. Osnovao je misionare kombonijance Srca Isusova.

„Potaknuti ljubavlju Srca Isusova, nastojimo postići to da ljudi rastu u svom ljudskom dostojanstvu i kao sinovi i kćeri Božje, na temelju evanđelja i njegovih zahtjeva ljubavi.“ (br. 150)

MIlosrdni Isus / Foto: Wikimedia Commons

17. Sv. Ivan Henrik Newman (1801. – 1890.)

Obraćenik Newman odabrao je kao svoje geslo: „Cor ad cor loquitur“ („Srce govori srcu“). (br. 26)

U Euharistiji je pronalazio živo Srce Isusovo. Molio je:

Bože moj, daj da, kad dođeš u svetoj pričesti i nastaniš se u meni na neko vrijeme, moje srce kuca kao jedno s tvojim Srcem.

18. Sv. Terezija iz Lisieuxa (1873. – 1897.)

Sv. Mala Terezija gajila je tako nježnu povezanost s Kristovim Srcem da se prikazala Bogu kao žrtva paljenica njegovoj milosrdnoj ljubavi, a bližnje je poticala da se predaju s pouzdanjem Božjem milosrđu. (br. 198)

Bože moj, mora li tvoja ljubav ostati prezrena u Tvom Srcu?

U pismu jednom svećeniku napisala je: „Otkad mi je dana milost da razumijem i ljubav Isusova Srca, to je protjeralo svaki strah iz mog srca.“

Nadbiskup Kutleša predvodio misu s činom posvete hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovu / Foto: HKM

19. Sv. Karlo de Foucauld (1858. – 1916.)

U pobožnosti Kristovu Srcu pronašao je bezgranično milosrđe, u njemu je pronašao potpunu ljubav. (br. 131) Postao je pustinjak pod imenom Presvetog Srca, ostao je zapamćen kao „Isusov mali brat Karlo“.

Dao je sljedeće obećanje:

Pustiti Srce Isusovo da živi u meni, tako da više ne živim ja, već Isusovo Srce koje živi u meni, kao što je živio u Nazaretu.

20. Sv. Ivan Pavao II. (1920. – 2005.)

Sveti papa opisao je Kristovo Srce kao „remek-djelo Duha Svetoga“, Kristova ljubav je objava Očeva milosrđa.

Kristova je želja da, potaknuti Duhom koji izvire iz Njegova Srca, s Njim i u Njemu idemo k Ocu.

Tijekom svog pontifikata učio je da nas „Spasiteljevo Srce poziva da se vratimo ljubavi Očevoj ljubavi, koja je izvor svake autentične ljubavi“. (br. 77)

Muškarci i žene trećeg tisućljeća trebaju Kristovo Srce kako bi upoznali Boga i sebe; kako bi izgradili civilizaciju ljubavi.