Nakon završetka studija građevinarstva u Splitu, Josip Milković nalazio se na samom pragu časničke karijere.

Kao vojni stipendist i polaznik civilno-vojnog školovanja, 2016. godine sudjelovao je u završnoj fazi izobrazbe, a posljednja vojna vježba u Cerovcu kraj Karlovca trebala je biti tek „formalni korak“ prije dobivanja prvog časničkog čina poručnika.

Budućnost je izgledala jasno – gotovo iscrtana unaprijed. No, u djeliću sekunde sve se promijenilo.

Tijekom vježbe, eksplozivna naprava, koju je držao u rukama, neočekivano se aktivirala. Kasnije će se govoriti o gotovo nezamislivoj vjerojatnosti, jedan prema sto milijuna, te o mogućoj tehničkoj neispravnosti sredstva.

Hodočašće u Lourdes 2018. / Foto: Facebook (Josip Milković)

U eksploziji je detoniralo oko dvije kile TNT-a, a posljedice su bile razorne.

Josip je zadobio teške tjelesne ozljede, uslijedilo je 52 dana kome, a liječnici su njegovim bližnjima davali tek pet posto šanse za preživljavanje.

Dok su se oni borili za njegov život, on će kasnije svjedočiti da je u toj borbi ostao živ isključivo zahvaljujući, kako kaže, Božjoj milosti.

Zaista velika djela učinio je Gospodin i ostavio me na životu. Vjerujem da to nije bilo bez razloga. Osjećam da mi je dano poslanje – da svjedočim i učvršćujem vjeru drugih.

No, kako sam ističe, najveća promjena nije se dogodila u tijelu, nego u duhu. Prije nesreće bio je vjernik koji je redovito išao na misu, ali tek nakon tragedije doživio je, kako kaže, pravi susret sa živim Bogom.

„Kad vjerujete da vas čeka nagrada u vječnosti, lakše je nositi ovaj ovozemaljski križ. Bog mi pomaže na tom putu.

Dogodilo se što se dogodilo, ali u toj nevolji Bog se proslavio – ostavio me na životu, što je veliko čudo i dao mi snagu da danas ovaj križ nosim s radošću“, govori Josip, koji danas često obilazi župe i dijeli svoje iskustvo.

Josip Milković pred Čudotvornom Gospom Sinjskom / Foto: Facebook (Josip Milković)

Govoreći o svom teškom invaliditetu, gubitku vida, gotovo potpunom gubitku sluha te gubitku noge i obje šake, Josip ne umanjuje težinu patnje.

Naprotiv, otvoreno priznaje da je ljudski gledano to iznimno težak teret, ali naglašava da je upravo u toj nemoći naučio potpuno se pouzdati u Boga.

Jedino što ponekad imamo jest pouzdati se u Boga da nam dâ snagu duha, da ovo izranjeno tijelo može ići naprijed. Koliko god bilo teško, vjerujem da Bog daje snagu onima koji je traže.

Nakon buđenja iz kome i dugotrajnog oporavka u zagrebačkoj Dubravi i Varaždinskim Toplicama, postalo mu je jasno da se više ne može vratiti starom životnom putu. Tada donosi odluku koja će obilježiti njegovu novu životnu etapu – upisuje studij psihologije u Zadru.

Unatoč stopostotnom invaliditetu, postaje jedan od najboljih studenata svoje generacije, dobitnik Rektorove nagrade i priznanja Ponos Hrvatske.

Josipova obrana diplomskog rada / Foto: Odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru

Tijekom dugog oporavka Josip je osjetio koliko je presudna snaga zajedništva i podrške ljudi koje mu je Bog slao na put. Upravo tada se, kaže, potpuno predao Bogu, svjestan da vlastitim snagama više ne može nositi teret koji mu je dan.

„Zahvalan sam Bogu na ljubavi kojom me darovao i na svim ljudima koje mi je poslao kroz oporavak i kasnije na studiju. U Toplicama sam se iskreno predao Bogu jer mi je sve izgledalo preteško.

U molitvi mi je došao poticaj da, iako sam u mraku, budem svjetlo i donosim radost drugima. To je radost koja dolazi od Boga i koju možemo prenositi dalje.“

Josip Milković i njegova djevojka Tea / Foto: Facebook (Josip Milković)

Posebno snažan dio njegova svjedočanstva odnosi se na razdoblje kome. Iako nije imao mistična iskustva, opisuje dubok osjećaj zarobljenosti, praznine i odvojenosti – od svijeta, od ljudi, pa čak i od Boga. U tim trenucima, kada su vlastite snage bile iscrpljene, predao je sve u Božje ruke.

Kad sam vidio da se ne mogu izboriti sam, sjetio sam se Isusovih riječi na križu: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.’ Rekao sam – ili me vodiš na ljepše mjesto ili me vrati mojim roditeljima. Nedugo nakon toga probudio sam se u Dubravi.

Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva…

Jedan od ključnih trenutaka u Josipovu životu donio je susret s osobom koja je postala njegova najveća i bezuvjetna podrška.

Ovaj dio priče izgovara s posebnom zahvalnošću, svjestan kako se radi o očitovanju Božje milosti u njegovom životu.

Josip Milković i izabranica njegova srca nakon uspješne obrane diplomskog rada u srpnju 2025. na Sveučilištu u Zadru / Foto: Facebook (Josip Milković)

Dugo sam, jako dugo molio Boga za ženu – za jednu dušu koja će me pratiti na ovozemaljskom putu. Istovremeno su dolazile misli: hoću li nekome biti teret, kako će netko prihvatiti osobu sa stopostotnim invaliditetom, prve skupine. Zaista je Bog trebao poslati jednu ratnicu, jednu hrabru ženu velikog srca i prelijepu dušu – i poslao je Teu u moj život.

Potvrda je došla na zornicama. Nakon mise izvlačile su se poruke iz Svetog pisma, a Josip je dva dana zaredom odnosno u ponedjeljak i utorak izvukao istu poruku:

On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.

Tad je znao da je Bog čuo njegove molitve.

„U srijedu mi se javila Tea, u četvrtak je došla u moj dom, a u petak sam ponovno izvukao istu poruku. Tada sam znao da je Bog potvrdio sve.

Zahvalan sam Mu što je u moj život poslao ovu predivnu dušu koja me čini boljim čovjekom i s kojom zajedno koračam u Kristu.

Taj osjećaj zahvalnosti je neopisiv“, kaže Josip.

Josip Milković u Međugorju / Foto: Facebook (Josip Milković)

Danas svoj život vidi kao poslanje. Od vojnika postao je, kako sam kaže, Božji vojnik – laik koji svjedoči Božju ljubav gdje god ga put odvede. Najljepšim darom vjere smatra mir koji dolazi i usred kaosa, sigurnost da Bog sve može okrenuti na dobro.

Cijelu emisiju i Josipovo svjedočanstvo možete poslušati u arhivi HKR-a.