Goran Ivančić iz Velike Gorice aktivan je u dvjema izrazito marijanskim zajednicama unutar Crkve, a to su Marijina legija čiji član je već 22 godine te Neokatekumenski put Bazilike Presvetog Srca Isusova čiji član je sada 12-tu godinu. Smatra da su ove zajednice, nastale nakon Drugog vatikanskog koncila, veliko bogatstvo Crkve.

Govoreći o hodočašću, Goran ističe kako samo hodočašće traje relativno kratko, no vrlo je intenzivno i prilika za izaći iz svijeta i biti s Gospodinom. Dodaje kako nije nimalo jednostavno s drugima prolaziti toliko dug put u trajanju od 15 dana, ali se isplati te na taj način duhovno rastemo. „Rano ustaješ, neispavan si, ujutro se smrzneš, preko dana je prevruće i to pogotovo u Dalmaciji i Hercegovini. Trpiš glad i žeđ (ako previše stvari nosite, ruksak je težak), pojavljuju se žuljevi, vjetar puše, uhvati te bol u koljenu… ali tu vidiš svoje slabosti“, kaže Goran o slabostima na putu za koje kaže da predstavljaju duhovno križanje koje prihvatimo računajući na Božju pomoć ili ne prihvatimo pa nastaju rane i konflikti tijekom puta.

Zašto baš Međugorje?

Međugorje za Gorana ima posebnu važnost jer je upravo ondje susreo Gospodina. „U Međugorju je započeo proces mog obraćenja koje se kasnije nastavilo u Crkvi, odnosno u crkvenim zajednicama. U Međugorje sam došao kao tradicionalni vjernik koji nije prakticirao svoju vjeru, nije imao sakramente, a živio je u mnogim grijesima“, prisjetio se Goran početka svoga obraćenja.

Bit ovog hodočašća je poniznost i oslonac u Gospodinu umjesto na samog sebe i svoje snage. Dogodi mi se da poletim, da se uzoholim kada je sve dobro, a kada se uzoholim onda padnem i na tome sam Gospodinu zahvalan.

Cilj i nakana puta

Cilj njegovih hodočašća u Međugorje jest da što više ljudi, a posebno branitelja dovede u kršćanske zajednice. Glavna nakana Goranova hodočašća jest prestanak psovke, posebice bogopsovke u Hrvata kao i prestanak svih grijeha povezanih s bludnošću kao što su pobačaj i kontracepcija. „Bit ovog hodočašća je poniznost i oslonac u Gospodinu umjesto na samog sebe i svoje snage. Dogodi mi se da poletim, da se uzoholim kada je sve dobro, a kada se uzoholim onda padnem i na tome sam Gospodinu zahvalan“, ističe.

Goran Ivančić u Međugorju / Foto: Privatna arhiva

Plan puta i ruta hoda

Svake godine Goran ima okvirni plan puta, no ne ide uvijek sve prema planu. Radi se o tome da se ponekad dogodi da netko tko ga je primio na smještaj nije kod kuće ili se promijeni župnik pa ne može na dogovorenom mjestu spavati, zbog čega promijeni smještaj. „Ove godine imao sam problema sa žuljevima, pa sam jedan dan uzeo za odmor. Tako da na putu dolazi do promjena, ali Gospodin to sve riješi“, naglašava Goran i nastavlja o ruti hodanja.

„Tijekom prva dva dana prešao sam 30 kilometara, a treći dan došao sam u Krnjak“, navodi Goran i kaže kako je četvrti dan propješačio put do Grabovca kod Plitvica, a peti dan stigao u Korenicu. Šesti dan došao je u Udbinu gdje je bio smješten u župnoj dvorani na madracu. Zatim, sedmi dan stiže u Gračac gdje je bio kod prijatelja kod kojih je bio smješten zadnjih nekoliko godina. Sljedeća, deveta stanica je u Kninu gdje je, također bio smješten kod prijatelja. Zatim slijede Vrlika, Sinj (samostanski smještaj), onda Cista Provo, zatim Imotski (samostanski smještaj), pa Tihaljina i zatim dolazi u Međugorje gdje ostaje tri-četiri dana.

Oprema za put

Na put nosi samo najvažnije stvari, a ruksak mu teži svega 600 grama dok je uobičajena težina ruksaka 1600 grama. „Moj ruksak je vrlo lagan i može se nositi na jednom ramenu“, kaže Goran i navodi što sve u njemu nosi. Sa sobom nosi jednu jaknu, zatim jednu majicu na sebi i dvije u ruksaku od kojih je jedna za euharistiju. To su fluorescentne majice kako bi bio uočljiviji u prometu. Nosi dvoje čarapa, jedne na sebi i jedne u ruksaku.

Isto tako nosi i jedne kratke fluorescentne hlače u kojima se može okupati kada se za to ukaže prilika tijekom puta. Uz navedeno nosi i dva broja veće tenisice koje su vrlo lagane, a počnu li ga rezati, zalijepi flaster ili zaveže čarape kako ne bi iritirale nogu. Otkrio je i nov način koji se može činiti neobičan i smiješan, a radi se o ženskom ulošku koji se može zalijepiti u tenisicu kako bi bila udobnija te ne bi žuljala. Ovo rješenje pokazalo se boljim od blazinica. Nosi i flastere za žuljeve iako mu ranijih godina nisu bili potrebni. Ove godine pokazali su se veoma korisnima. Također, Goran na put nosi i kantarionovo ulje koje namaže preventivno prije puta na mjesta najizloženija žuljevima – negdje oko palca i ispod palca gdje najviše gazi. Spremate li se na hodočašće u Međugorje mogao bi vam pomoći Goranov video u kojem govori o opremi koju nosi na put poveznica.

Tako sam došao u slijepu ulicu, ali Gospodin me nije ostavio samog i onog trenutka kad sam zavapio za njime, on me uslišao

Prihvatiti druge takvima kakvi jesu

„U početku sam želio da se moj narod obrati, a onda sam kroz Marijinu legiju i Neokatekumenski put uvidio kako sam ja taj koji je potreban obraćenja“, naglasio je Goran te istaknuo kako je bio poput farizeja koji je molio, postio i davao za sirotinju, ali sve to iz pogrešnih motiva. „ Plod svega toga nije bila ljubav nego mijenjanje drugih ljudi umjesto samog sebe. Tako sam došao u slijepu ulicu, ali Gospodin me nije ostavio samog i onog trenutka kad sam zavapio za njime, on me uslišao“, svjedoči Goran. Nekada je govorio kako u zajednicama ima ljudi koji imaju problema te su kao takvi najveći blagoslov zajednice, ali sada sve više primjećuje kako se navedeno odnosi upravo na njega, a ne na druge.

Vidio sam da imam dvostruke kriterije kada s drugima idem na put.

O plodovima hodočašća

Zahvaljujući hodočašćima i zajednicama upoznao je samog sebe te stekao ispravnu sliku o sebi i svojim bližnjima. „Nisam čovjek koji je na putu svetosti, već jedan slab grešnik koji ljubi do određene granice nakon čega postanem ljut. Vidio sam da imam dvostruke kriterije kada s drugima idem na put. Nemam razumijevanja za druge i njihove probleme na putu. S druge strane, kada ja imam problem i kada meni nešto ne ide, onda pronalazim opravdanja“, svjedoči Goran o plodovima koje je dobio nakon toliko godina ustrajnog puta.

Najvažnije što je do sada doživio na hodočašćima jest Božja ljubav koju je osjetio kada je Bog intervenirao u njegov život na putu. „Vidim da me Bog ljubi i da se brine za mene, u dlanove me svoje urezao. Na meni je samo kloniti se grijeha i ljubiti, a sve ostalo Bog će riješiti“, svjedoči Goran.

Međugorje / Foto: Privatna arhiva

Međugorje / Foto: Privatna arhiva

Duhovna komponenta problema sa žuljevima

O napastima prije hodočašća kaže kako ih je bilo uvijek prije polaska na put. Prije nekoliko godina uhvatila ga je bol u leđima iako nema problema s leđima. No, ove godine Goran je imao problema sa žuljevima mnogo više nego inače.

Natikače su mu razrezale noge, napravile su se rane i jedan mu je nokat poplavio. S obzirom na nastalu situaciju preskočio je dionicu hoda do Knina kako ne bi ugrozio cijelo hodočašće. Poruka koje se krije iza priče sa žuljevima odnosi se na njegovu potrebu za oprostom i prihvaćanjem drugih takvih kakvi jesu bez potrebe mijenjanja. Shvatio je kako može jedino sebe mijenjati, a druge treba prihvatiti s njihovim manama i vrlinama.

Radost i ljubav ne ovise o tome koliko imam, kakva mi je žena muž, kolege, braća u zajednici… Već jel’ ljubim ili ne.

„Ako ne oprostim, sotona me cijelo vrijeme sve više ranjava. Postajem nesposoban za Ljubav. Drugi može biti 99% kriv, ali ja moram oprostiti. Ako želim ići sa Bogom koji me ljubi i koji želi, da i ja ljubim. A kad ja ljubim, tada sam sretan. Kada sam izranjen (ne mogu ljubiti) onda sam nesretan! Radost i ljubav ne ovise o tome koliko imam, kakva mi je žena muž, kolege, braća u zajednici… Već jel’ ljubim ili ne. Ako ljubim, prihvaćam druge kakvi jesu. Posebno mane (vrline svi prihvaćamo)“, svjedoči Goran o onome čemu ga je naučila situacija sa žuljevima i dodaje kako je tijekom hodočašća malo poletio, zbog čega je Gospodin dopustio da padne.

Postalo mi je normalno da Bog sve rješava.

„Navikao sam da to bude ugodna šetnja i predivno druženje. Križ sam nesvjesno postupno izbacio. Zaboravio sam kako izgleda kad po vrućini hodaš. Pun žuljeva, rana. Sve sam to brzo zaboravio jer se godinama ništa od toga nije dogodilo. Postalo mi je normalno da Bog sve rješava. A meni je to postala kako sam već spomenuo, ugodna šetnja i predivno druženje. Naravno, medijski popraćeno. Kao i svaki križ u mom životu, kada ga prihvatim Gospodin ga makne (ili daje snage da ga nosim). I to je ljubav“, ističe Goran.

Kada se čovjek prestane vrtjeti oko sebe i kada se daruje drugima onda polako mir, radost i ljubav dolaze u njegovo srce.

Smisao hodočašća

Na kraju, možemo se zapitati koji je smisao hodočašća? Zašto bismo išli na hodočašće i kako nam ono može pomoći u svakodnevici? Prije svega, manje bismo bili nezadovoljni i depresivni te bismo se osjećali ispunjenima i zadovoljnima. „Kada bi ljudi bili spremniji na žrtvu i kada bi imali ljubavi za druge, depresije ne bi bilo. Lijek za depresiju je ljubav prema drugima i prema sebi. Kada se čovjek prestane vrtjeti oko sebe i kada se daruje drugima onda polako mir, radost i ljubav dolaze u njegovo srce. Tada mu odricanje i žrtva ne padaju teško. Jedan svetac je rekao ‘Kada se ljubi tada se ne osjeća napor ili se ljubi sam napor’, što bi za nas značilo da kada nekoga volimo nije nam teško za tu osobu ništa napraviti“, istaknuo je Goran o smislu odlaska na hodočašće koje nas ispunja iznutra.

Hodočašće u Međugorje preporučuje svakome i spreman je sa svima zainteresiranima podijeliti dosadašnja iskustva s puta. „Tko god je već išao, ima želju ponovno doći jer je to jedno predivno iskustvo. Nije jednostavno, ali nije ni život. Kada dođete u neko mjesto i razmjenjujete iskustva s ljudima vidite kako Bog djeluje u vašem životu. To je duhovno iskustvo u kojem vidite da se Bog brine za vas, a kada to primijenite u svakidašnjem životu, tada je lakše ići iz dana u dan“, zaključuje velikogorički hodočasnik Goran Ivančić te dodaje kako na hodočašće u Međugorje planira ići svake godine, ali želju stavlja u Božje ruke, pa što bude.

https://www.youtube.com/watch?v=qDDkOPthiys&t=5s