Kad netko umire, je li dobro biti uz njega ili je potrebno ostaviti tu osobu da dušu ispusti sama?

Mislim da je svakako bolje biti uz umirućeg. Mi smo ljudi, ipak, društvena bića. Stvoreni smo i upućeni jedni na druge; bilo da se radi o našim roditeljima ili našim supružnicima s kojima smo do posljednjeg dana u brizi i skrbi.

Za nas je i tradicija – doličnost tog vremena – da ne umiremo sami, nego da umiremo u svojoj obitelji. Dakle, upućeni smo na nekoga tko uistinu želi voditi skrb o nama.

Mi danas živimo u vremenima kada se većinski umire možda u bolnicama ili u drugim lječilištima gdje smo radi nekakvih zdravstvenih, kritičnih, tegoba koje nas zadese u tome trenutku, a naša kršćanska tradicija govori da kako se rađamo u svojim obiteljima tako i umiremo okruženi svojim najbližima.

Odgovor na ovo pitanje svakako bi bio da budemo uz onoga tko se pati u tome smrtnom grču, da se na doličan način oprostimo od njih jer kasnije ljudima bude žao ako nisu imali prigodu biti pokraj svojih umirućih.

Za ispit savjesti koristim jednu knjižicu i u njoj se spominje pojam ‘krivnja za tuđe grijehe’. Kako mogu biti kriva za tuđi grijeh?

Ovdje se više radi o tome jesam li nekoga poticao na grijeh ili da li sam možda bio uzrok nečijeg grijeha, kao takav, ne da bi ja bio kriv za grijeh koji je netko u slobodi svoje volje počinio, nego jesam li ja utjecao u smislu nagovaranja, sudjelovanja u tuđem grijehu.

Možda čovjek često ne razmišlja o tome da je kao suučesnik, da ima dijela u nečijem grijehu, ako govorimo o nekim teškim ili privrženim grijesima; a ako se radi o lakim grijesima onda to nije nešto što je sadržaj potreban za ispovijed jer je to, uglavnom, dio nekakve naše ljudske komunikacije ili humor – da smo nekoga možda nečim sitnim isprovocirali – i da ga zapravo na takav način u razgovor malo više uključimo.

Ali ako se radi o nagovaranju na teški grijeh ili sudjelovanju u teškom grijehu – to su grijesi koje moramo ispovijedati tako da je, evo, nekako odgovor našoj slušateljici:

I mi možemo utjecati na grijehe drugih i trebamo u tome biti oprezni.

Jesu li poruke katoličkog sadržaja, a koje šaljemo u lancu prijateljima – poput ‘pošalji ovaj sadržaj devetorici ljudi i ispunit će se…’ – ispravne?

S obzirom da se sve na ovome svijetu događa po Božjoj providnosti onda su takve poruke zapravo uvijek neprimjerene; bez obzira na sadržaj; jer mi takvim molitvama niti možemo izmoliti nečije zdravlje niti bilo kakvu drugu vremenitu korist, a kamoli da će to utjecati na naše pokojne.

To čini Božje milosrđe koje je ključno, a ne nekakvo takvo nabrajanje, uvjetovanje ili lančano slanje poruka, poticanje na neko lažno poslanje.

To nije kršćanski način života. Mi svoje brige predajemo Bogu, a ne porukama koje ćemo širiti na takav način, naglasio je fra Roko Bedalov i župnik zagrebačke župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetome Duhu i naš radijski župnik čije odgovore redovito objavljujemo i u video formatu na YouTube kanalu Hrvatske katoličke mreže.