Budi dio naše mreže

Je li grijeh ići na misu u drugi grad zbog sablazni u vlastitoj župi? Kako Bog gleda na posvajanje ili udomljavanje djece? Na ova i druga pitanja odgovarao je u petak, 6. listopada, župnik župe sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu fra Roko Bedalov.

/ hk

Je li grijeh ići na misu u drugi grad zbog sablazni u vlastitoj župi?

Pitanje sablazni u Crkvi je ozbiljno pitanje i Crkva tome daje veliku pozornost. Ovo pitanje ne daju obrazloženje, no možemo zaključiti da se radi o nekim drugim osobama unutar župne zajednice. Pitanje je radi li se o sablazni ili o osjećaju nerazumijevanja ili neprihvaćenosti. Po svojoj tradiciji Crkva je teritorijalno podijeljena na biskupije i župe. Dakle, mi po mjestu svoga stanovanja pripadamo određenoj župi. Jednako tako, svaka župa ima svoje župno zajedništvo i župnu zajednicu kojoj pripadamo.

Nije grijeh ići u drugu župu na misu. Dapače, to se preporuča. Zato odlazimo na hodočašća u svetišta da bismo upoznali druge crkve i crkvene zajednice. Dakle, da i na takav način sudjelujemo u životu Crkve. Međutim, ako je problem u dubini stvari, ako se radi o osjećaju praštanja i razumijevanja prema drugim članovima, onda je na nama da se založimo kako bi se ispravila takva sablazan.

Ako se radi o sablazni, onda na to trebamo upozoriti župnika kojem je povjerena ta zajednica kako bi on mogao reagirati prema svojim mogućnostima ili prema tome kako on procijeni. Sablazan se u Crkvi ne smije prešutjeti jer će, ako se zbilja radi o sablazni, odvojiti i druge od vjere. Moramo biti srca puna i spremi na praštanje. Moramo svojim vjerničkim zalaganjem učiniti sve da se takva sablazan izbaci iz župne zajednice jer nijednom grijehu ili sablazni nije mjesto u župnoj zajednici.

Kako Bog gleda na posvajanje ili udomljavanje djece?

Crkva itekako potiče pitanje posvajanja. I mi smo, kao vjernici, dio društva u kojem postoje djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Pitanje udomljavanja i pitanje posvojenja dva su različita pojma. Vjerujem da je promocija posvajanja već prisutna među vjernicima jer postoje mnogi roditelji koji nemaju biološko dijete ili ga imaju, ali žele primiti još jedno dijete da bi ostvarili sebe kao roditelje.

Dakle, to dijete koje posvoje nose njihov identitet, njihovo prezime. To je dijete dobilo novu obitelj i roditelje. Omogućen mu je život u obitelji koja je najbolje mjesto za odgoj djece i novih naraštaja, kako nauk Katoličke Crkve po naravnom zakonu naučava. Obitelj je temelj Crkve i društva. Uistinu, to će dijete dobiti oca i majku, dobit će obiteljski duh i to će ga pratiti cijeli život. To će dijete znati da nije biološko dijete svojih roditelja, jer tako nalaže zakon, ali će od svojih roditelja dobiti svu skrb koja mu je u životu potrebna.

S druge strane, želio bih promovirati i udomljavanje. Kod posvojenja roditelji ostvaruju svoje roditeljstvo, dok su kod udomljavanja u središtu djeca – njihov interes. Kod udomljavanja mi ne znamo koliko će dijete ostati u našoj obitelji. No, to će dijete, u tom vremenu dok će biti dio udomiteljske obitelji, dobiti roditeljsku skrb. Dakle, imat će i oca i majku koji su njegovi udomitelji. Ta će djeca dobiti ljubav koju obitelj ostvaruje, humor, način igranja i funkcioniranja – sve ono što je dio svakodnevnice jedne obitelji. Ta će briga biti daleko bolja i sustavnija nego ona koju djeca mogu dobiti u dječjim domovima koji su alternativa.

Naša je domovina zakonski, u svome programskom smislu, prešla na ovaj model, gdje se zadnjih nekoliko godina potiče udomljavanje. Oni potiču da, čim se ostvare sudski uvjeti i pravovaljanost da dijete dobije udomiteljsku obitelj, do udomljavanja dođe jer će dijete u takvoj obitelji imati puno kvalitetnije uvjete za razvoj, za učenje, svladavanje vrtićkih i školski zadaća.

Kada govorimo o udomljavanju, dijete je u središtu. Udomitelji poklanjaju ljubav koju imaju u svome životu. Oni u središte svoje ljubavi stavljaju dijete koje su udomili, ne znajući hoće li ono biti posvojeno jednoga dana ili će biti vraćeno biološkim roditeljima. U tom su periodu života djeca kao spužvice, ona upijaju sve i to ostavlja neizbrisiv trag na njima.

Kao na Mojsiju koji je, nakon što je preživio Nil u onoj košarici, bio vraćen svojim roditeljima, a nakon toga upućen na egipatski dvor. I dalje je njegov život imao svoje uspone i padove, no sve je to Bog vodio. Možemo upotrijebiti i sliku sv. Josipa. Je li on uistinu bio udomitelj ili posvojitelj, danas je teško reći jer su to moderni pojmovi koji su u naš jezik i način komuniciranja ušli posljednjih godina.

Mi sv. Josipa zovemo Isusovim poočimom. Kako bismo ga danas zvali teško je reći jer očito postoji puno pojmova. Sveti Josip je Isusa naučio stolarskome zanatu kojeg je poznavano jer je to dio židovske tradicije. Naučio ga je i prvim molitvama te ga je uputio u upoznavanje židovskoga zakona – to je uloga oca. Od majke Marije je dobio sve ono majčinsko što mu je bilo potrebno u životu. Potičem sve one koji razmišljaju o tome da se ohrabre.

Poslušajte cijelu emisiju!

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja