Smije li se krstiti dijete čiji roditelji žive nevjenčano?

Dijete se smije krstiti ako i samo jedan roditelj kao minimum izrazi želju da se dijete krsti. Dakako, svaki će razboriti župnik predložiti roditeljima, ako nema zapreke za vjenčanje, da se vjenčaju kako bi živjeli u sakramentalnoj ženidbi, jer im sakramentalna ženidba otvara put prema punom zajedništvu u Crkvi, a to je da se mogu ispovijedati i primati svetu pričest. U konačnici, župnikovo savjetovanje da supružnici žive u svetoj ženidbi jest put njihova spasenja, kako ne bi živjeli u objektivno teškome i smrtnome grijehu. Kod krštenja djeteta roditelje se pita jesu li spremni dijete odgajati u vjeri kako bi dijete živjelo prema Božjim zapovijedima, odnosno, kako bi dijete upoznalo, zavoljelo i ljubilo Boga i bližnje kao što nas je to Isus učio. Roditelji to čine u prvom redu svojim primjerom, svojim životom, a jedan od načina svjedočenja vjere jest da roditelji pristupaju sakramentima i da dijete, gledajući svoje roditelje kako mole i kako primaju sakramente, samo prirodno počne moliti, nađe svoje mjesto u Crkvi i priprema se za prvu pričest, ispovijed i svetu potvrdu.

Stoga bi bilo dobro kad bi svi roditelji koji traže krštenje za svoje dijete bili i praktični kršćani koji žive sakramentalnu ženidbu, no ako nije moguće sklopiti sakramentalnu ženidbu zbog nekih drugih pravnih poteškoća, roditelji su pozvani krstiti svoje dijete, jer krštenjem roditelji daju najveću milost svome djetetu time da mu sakramentom krštenja otvaraju pristup spašenosti. Mogli bismo reći da mu otvaraju vrata raja. No uz roditelje ovdje je i posebna služba kuma koji također preuzima na sebe odgovornost pomagati roditeljima u kršćanskom odgoju djeteta, tako da osim roditelja koji su pozvani biti prvi vjeroučitelji svoje djece, i primjerom i riječima, tu su i kumovi, kum ili kuma, koji također svojim životom pomažu djetetu da upozna Boga, da po spoznaji zavoli Boga i da po spoznaji ljubavi prema Bogu spasi svoj život, dođe u raj.

Je li ispravno nakloniti se i potom primiti Tijelo Kristovo? Zašto se ljudi poslije prekriže i naklone? Je li to ispravno i potrebno? Zašto se javno ne kaže što je ispravno? Mislim da ljudi to ne znaju.

Vjerujem da mnogi župnici i svećenici odgajaju svoje vjernike kako ispravno slaviti liturgiju tj. bogoslužje. Može se pokleknuti prije nego što primimo Tijelo Kristovo, uvijek pazeći da pri tome ne ometam drugoga koji stoji iza mene u pričesnom redu ili pričesnoj procesiji. Vjernici pristupaju svetoj pričesti u pričesnoj procesiji koja označava hod Crkve prema Kristu koji je Omega, dovršetak i svršetak svijeta, Glava Crkve. Dakle, mi idemo prema Kristu koji nas hrani svojim Tijelom. To je slika putujuće Crkve prema svome odredištu, a to je Krist Gospodin. Možemo se pokleknuti prije nego što primimo Tijelo Kristovo, a možemo, ako su takve okolnosti, i klečeći primiti Tijelo Kristovo. Nije potrebno pokleknuti se nakon što smo se pričestili. Ako je svećenik iz svetohraništa uzeo posvećene hostije, svetohranište je tada prazno. Kome se, odnosno, čemu se onda pokleknemo i poklonimo. Po pričesti Krist je živ prisutan u nama, živi Krist sa svojim Tijelom i Krvlju, dušom i božanstvom. Dakle, kad se pričestimo možemo se vratiti na svoje mjesto, sjesti ili kleknuti u klecalo ako postoji takva mogućnost, kratko se pomoliti, razmatrati, zahvaljivati na primljenoj milosti Tijela Kristova, a potom zajedno s čitavom crkvom pjevati pričesne pjesme i tako se ujediniti s ostalim vjernicima.

Najvažnije je da u crkvi uvijek činimo jedinstvo i zajedništvo. Tek kad smo u crkvi kao jedno, kad imamo zajedništvo, možemo pristupati Jednome. To zajedništvo podrazumijeva da smo u stanju milosti, da nismo zbog teškog grijeha izopćeni iz pričesnoga zajedništva i da ispovijedamo istu vjeru, vjeru u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu, onako kako nam Crkva predlaže vjerovati. To su uvjeti za primanje pričesti da imamo zajedništvo molitve i pjesme u svetoj misi, tek onda kao jedno tijelo pristupamo jednome Kristu čije Tijelo primamo u svetoj pričesti. Uvijek treba čuvati dostojanstvo i red svete pričesti, znajući ne samo što primamo, nego koga primamo, živoga Boga, i da nam svećenik na dlan ruke ili na vrhu jezika daje najveće blago, najveću svetinju, a to je živi Bog u sakramentalnoj prilici kruha i vina kad se pričešćujemo i zato tome trebamo pristupati s najvećim poštovanjem čuvajući se bilo kakvog meteža kako bi dostojanstveno, pobožno i lijepo izgledalo naše pričešćivanje.

Možemo se, stoga, pokleknuti prije nego što primimo svetu pričest, pazeći da netko preko nas ne padne, možemo, ako su takve mogućnosti, i primiti Tijelo Kristovo klečeći. Nakon što se pričestimo, bilo na ruke bilo na jezik, vraćamo se na svoje mjesto, ne činimo nikakav znak križa, ne činimo nikakav poklon, nego se pobožno vraćamo na svoje mjesto, kratko razmatramo, zahvaljujemo i dalje nastavljamo s pričesnom pjesmom.

U trenutku kada svećenik vraća pričest u svetohranište pojedini vjernici znaju ustati i pokleknuti zajedno sa svećenikom. Nije potrebno to činiti. Činimo ono što što čini crkva. Ako je običaj takav i ne može se promijeniti da svi u crkvi bez iznimke to čine, onda je to u redu, jer činimo nešto što čine svi, ali ako u tom trenutku jedan ustaje, drugi sjedi, treći kleči, četvrti bi se prostro pred oltar, a peti bi se pokleknuo, onda samo činimo nepotreban metež. Dakle, prema misnim rubrikama nije potrebno pokleknuti se kada svećenik pohranjuje ostatke svete pričesti, jer svetohranište služi da se pohrani ostatak pričesti kako bi svećenik uvijek mogao imati posvećene čestice kada nosi pričest bolesnicima kao popudbinu ili kako bi vjernici nakon svete mise u svetohraništu mogli štovati Presveti Sakrament kao produženi oblik slavlja svete mise u kojoj slavimo prisutnost živoga Boga. Dakle, nije potrebno pokleknuti se kada svećenik pohranjuje Presveti Sakrament.