Zašto u krunici molimo zaziv “O moj Isuse”?

Na ovo pitanje volio bih se malo duže osvrnuti jer se iza njega krije nešto drugo i prilično važno. U hrvatskom jeziku uz vokativ dodajemo uzvik “o!” ili “oj!”, tako da u hrvatskom prijevodu molimo “O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe i očuvaj nas od paklenoga ognja!” No htio bih spomenuti i širi kontekst ove molitve, a to je da 1917. godine BDM dolazi od troje djece u Fatimi i objavljuje im važnu poruku. Gospa se ukazuje 13. svibnja 1917. i donosi poruku “Molite krunicu! Molite krunicu svakoga dana kako biste izmolili mir čitavom svijetu i prestanak rata.” To je vrijeme dok Prvi svjetski rat bukti u punom jeku i Marija donosi lijek: “Molite krunicu da bi prestao rat.”

Ova poruka Fatime i danas je aktualna, možda više nego ikada, s obzirom da nas Marija i danas poziva da svakoga dana molimo krunicu i time zaustavimo rat.

I mi smo imali iskustvo Domovinskog rata, ali i iskustvo povijesti Crkve, koje nam govori kako su mnoge bitke izvojevane upravo po molitvi krunice. Volio bih ovom prigodom potaknuti sve vjernike da svi zajedno, osobito u listopadu, mjesecu krunice, molimo za mir u čitavom svijetu, za mir u Ukrajini i svagdje gdje bukte ratni sukobi, i da ne zaboravimo na molitvu krunice kako bismo izmolili mir i milosrđe čitavom svijetu.

Nedavno smo dobili novoga župnika koji traži da se dar za župu plaća dvije godine unatrag. Jesam li dužna plaćati takav dar za župu i, ako ne platim, hoću li kao katolik dobiti sprovod ili neku drugu uslugu od našeg župnika?

Prije svega, pozivamo sve vjernike te župe na molitvu za svoga svećenika, to je jako važno. U nekim župama naše domovine, osobito u Slavoniji, postoji običaj “lukna”, odnosno godišnjeg prinosa kojim vjernici doprinose za Crkvu i crkvene potrebe. Crkva je božanska i ljudska ustanova. Božanska je po svom Utemeljitelju, a ljudska je po nama i djeluje u ljudskom društvu. Kao takva, ima potrebu za nekim materijalnim sredstvima da bi mogla vršiti svoje poslanje. Da bi se moglo slaviti bogoslužje u crkvi, potrebne su i neke materijalne stvari kao što su hostije, vino, rasvjeta u crkvi, svijeće, misno ruho, održavanje crkve i sve to košta. A danas je sve poskupilo i troškovi su sve veći.

U dogovoru s Pastoralnim i Ekonomskim vijećem u župi može se dogovoriti godišnji iznos lukna. Crkvena zapovijed nam kaže da je potrebno doprinositi za crkvene potrebe, dakle prepoznavati koje su to potrebe i onda ih i pomagati. Dakako, ako je netko u nemogućnosti doprinositi za crkvene potrebe, da mu se ne smije uskratiti sakramente.

Svaki vjernik, ukoliko je pravo raspoložen, ima pravo primiti milost od Crkve, odnosno sakramente ili katolički sprovod. Ali ne smijemo zaboraviti da s našim pravima idu i naše dužnosti. Jedna od dužnosti je doprinositi za crkvene potrebe.

Najvažnije je moliti za Crkvu, ljubiti Crkvu i doprinositi svojim životom, svojim molitvama, svojim zalaganjem, svojim znanjima, svojim talentima i tako izgrađivati crkveno zajedništvo. To je na prvom mjestu i najvažnije.

Svakako, važno je sudjelovati u životu Crkve, jer onaj tko se smatra aktivnim članom župne zajednice, ne daje “lukno” pod zakonom, nego daje od srca i Bog voli radosna darivatelja. Župa nije ni župnikova ni biskupova, iako su oni duhovni pastiri odgovorni za zajednicu vjernika. Župa je od župljana i oni su dužni, upravo zbog pripadnosti župi, brinuti za svoju crkvu i svoju župnu zajednicu, kako materijalno tako i duhovno.

Nije primarna uloga župnika brinuti za materijalna dobra, nego za spasenje duša povjerenih vjernika, a vjernici pridonose darujući nešto od svojih materijalnih dobara.

Što se tiče uskraćivanja sprovoda, ne vjerujem da bi svećenik uskratio sprovod samo zato što se nije dalo “lukno”. Nikome tko naknadu za sprovod ne može platiti, a želi sprovod, ne bi se smjelo uskratiti predvođenje katoličkog sprovoda.