Kristov govor o kruhu života nailazi na mrmljanje Židova, jer donosi nešto novo za njih neshvatljivo u tom trenutku, ali taj isti govor izaziva mrmljanje i među katolicima danas: “Zašto ja moram na misu? Zašto ne može bit misa ovakva/onakva? A može li to ovako ili onako?”

Da bismo “spriječili” to mrmljanje, počesto podilazimo pojedincima i grupama dodajući ili oduzimajući euharistijskim slavljima ono što tamo ne pripada ili pak što bi trebalo biti. Takav put je lakši, ali on nije spasonosan za drugoga. Cilj euharistijskog slavlja jest susret s Kristom, a ne sa željama pojedinca ili skupine.

Ne moraš ti ići na misu svaku nedjelju, nećeš umrijeti na mjestu, ali umireš iznutra. Dan po dan, tjedan po tjedan i lagano duša osjeća odsutnost od Krista, ali ne više samo duša, nego cjelokupno biće. Pitamo se zašto toliko bezvoljnosti, raznih stanja koja opisujemo kao depresije. Nije uvijek problem psihe ili tijela, zaboravljamo kako smo također i duša. Ilija je morao jesti i piti kako bi preživio put do gore, zašto mislimo da ćemo mi do raja bez euharistije?

Nema niti jedne molitve koju ti možeš izmisliti umjesto pričesti. Nema tog doživljaja ekstaze ili čega god da može zamijeniti pričest Kristovom tijelom. Tko god priča o tome da postoji nešto osim pričesti, lažac je i ne vodi prema životu. Potrebne su nam pobožnosti i iskustava, ali bez Krista živa i prisutna u euharistiji sve je to ispraznost. A koliko je nekome stalo do Krista živa i prisutna u euharistiji vidjet ćemo po tome koliko drži do euharistijskog slavlja.

Iznova otkrijemo ljepotu i važnost redovite euharistije, ljepotu i važnost liturgijskog prostora (dnevni boravak nije liturgijski prostor) i liturgijskog ponašanja. Jer euharistija nije molitva, ona je život! Čitajmo Ivanovo evanđelje, osobito 6. poglavlje i uvidimo što znači svaka euharistija za jednog vjernika! Bez tog sakramenta ljubavi, nema niti života vječnoga!