Iz svakodnevnoga iskustva s njime splitski studenti svjedoče da je duhovan i duhovit, pravovjeran i predan, marljiv i kreativan; izrazito sućutan i strpljiv u ispovijedi; u debatama srčani borac za istinu i ljubav te međusobnu pomoć i zajedništvo svih nas.

Lijep pozdrav, dragi naš kapetane, tj. kapelane! Krenimo odmah „u sridu“. Možete li nam, kao negdašnji nevjernik, a sada kao doktor znanosti i vjerovjesnik, ukratko iznijeti ključne dokaze za Boga i dušu te Krista i Crkvu?

Od srca Vas pozdravljam i rado blagoslivljam! Kratka su to pitanja, ali izazivaju poduži odgovor. No, pokušat ću iznijeti barem neke ključne stvari koje otvoren um i te kako uvjeravaju i oduševljavaju, ali ne prisiljavaju.

Sažeto govoreći, neoborivo konvergentno dokazuje: osobnoga Boga – svrsihodna uzročnost i inteligibilnost stvorenoga; duhovnu dušu – sebesvjesna sloboda savjesti i čežnja za beskrajnom srećom i smislom u ljubavi i istini te pravednosti; Isusa Krista -– kreposno i mučeničko svjedočanstvo očevidaca Njegove nenadmašive ljubavi i žrtve te uskrsnuća i uzašašća, jer nitko nikada ne bi tako kreposno uložio i mučenički položio život za nešto za što zna da je pogubna laž; Rimoatoličku Crkvu – izvornost potpunog kontinuiteta od Krista ovlaštene petrovske i apostolske službe koja je u korijenu papinske i biskupske službe.

Što logički zaključci pokazuju, to pak najveća provjerena čudesa potvrđuju

Što svi ti i drugi logički zaključci pokazuju, to pak najveća provjerena čudesa potvrđuju: euharistijska čuda, Torinsko platno, tilma Gospe Guadalupske, lurdska i druga svetačka čudesna ozdravljenja, oslobođenja i obraćenja, nadnaravni egzorcistički fenomeni pri navještaju Evanđelja, zagovoru svetih i poslušnosti Papi, preispitivana i potvrđivana iskustva kliničke smrti itd.

Govorite li sve to tek zato što ste vjernik i katolički svećenik ili…?

Zbilja, milost i logika učiniše i od mene katolika. Ne govorim sve ovo zato što sam katolik, nego sam postao i ostao katolik zato što to zbilja jest tako. Uistinu, najrazumniji, najkreposniji, najčudesniji, najblaženiji kao i najodgovorniji je autentično življeni katolicizam.

Unatoč nevjernostima katoličkih vjernika i vjerovjesnika, u Crkvu idemo poradi njezinog Utemeljitelja

Dakle, unatoč nevjernostima katoličkih vjernika i vjerovjesnika, u Crkvu idemo poradi njezinog jedinstvenog i nenadmašivog Utemeljitelja Bogočovjeka Krista te zbog spasonosne istine i svetosti nauka i sakramenata, a za uzor imamo tolike najdivnije ljude, tj. svece, koji nas podržavaju na pravome putu spasenja i posvećenja, tj. ostvarenja istinskog smisla i sreće života!

Možete li pokušati nešto teško: u jednoj rečenici sažeto reći – odakle i čemu zlo?

Nered i zlo u nama i oko nas nipošto nisu od Boga, nego su ušli u svijet zanemarivanjem i odbijanjem Boga od strane otpalih anđela i posrnuloga čovječanstva, ali posvećen križ postaje spasonosno sredstvo i strme ljestve za uzvišene dvore nebeske.

Nakon osobnog otkrića Boga u svome životu, mnogi mladi postavljaju pitanje kako prepoznati koji nam je životni poziv: brak ili neki od oblika posvećenoga života?

Ključno je nadasve dragovoljno i iskreno htjeti, moliti i poslušati Božju Volju, jedino spasonosnu i najbolju za nas i druge. On je pozivatelj. Mi se u slobodi ili odazivamo ili ne. Pobožan i obrazovan duhovnik može u tom razlučivanju pripomoći i poželjno ga je imati, ali se tu najviše radi o odnosu između Boga i nas.

Mi se u slobodi ili odazivamo ili ne

Tijekom otvorene i zaufane te predane i ustrajne molitve, nutarnji poticaji i vanjski znakovi bivaju sve jasniji. Dakle, sudbonosno je važno uz intenzivniji sakramentalni duhovni život ponizno tražiti te prepoznavati poticaje Duha Svetoga u sebi i oko sebe. U meditaciji pred Svevišnjim ključno je nazirati, čista i nenavezana, slobodna i sebedarna srca gdje imamo dublji mir koji je plod usklađenosti s planom Spasiteljevim, te iskreno uvidjeti gdje i kako se više možemo i čeznemo darivati za Boga i po Božoj Volji za bližnje.

Toliki ljudi u svijetu prekidaju veze i idu nekim svojim putem. Međutim, da oboje završe u posvećenom životu je vrlo rijetko, simpatično i poticajno. Zato su takvi primjeri istaknuti u medijima, jer mogu biti na pomoć onima koji jesu ili će biti na raskrsnici života. Kada ste se tek zaredili, spomenuli ste u svjedočanstvu da ste i sami imali takvo iskustvo?

Dok sam kao običan grešan i temperamentan mladić maratonski, i to s preponama kroz posrtanja i propinjanja, tragao za sigurnošću koji je moj životni smjer, bijah i u nekim vezama. Spomenuh i tu koja je bila kratka, ali znakovita; zavoljeli smo se prvo kao brat i sestra, postali prijatelji među kojima se, kako se kaže – „dogodila ljubav“ – a na koncu ona najveća – posvemašnja prema Bogu!

Bez navezanosti, bili smo otvoreni i za brak i brojnu obitelj, jer je i to naravno dobro i lijepo, ali još smo više čeznuli za blaženstvom slobodnog i svestranog posvećenja Bogu, Crkvi i dušama, te smo postupno otkrivali kamo nas Božja Ljubav zove.

Sada je ona posve predana i radosna Kristova zaručnica, a ja sretan svećenik

Sada je ona posve predana i radosna Kristova zaručnica, a ja sretan svećenik. Uz to su nam se, a da se to nismo dogovarali, providonosno poklopili i neki važni događaji i datumi u životu, pa i u tome uviđam da je predobri i premudri Spasitelj ključni režiser istinske sreće svakoga od nas.

Mnogi ljudi Vam dolaze zbog dušobrižničke pomoći. Tražen ste ispovjednik i propovjednik. Jeste li ikada osjetili i svojevrsnu osvetu zla?

Otkad sam postao svećenik, unatoč svojoj nesavršenosti, žarko sam želio pomoći ljudima da se oslobode od kojekakvih zala, grijeha i rana, te budu sveti i tako istinski i beskrajno sretni! To što sam psihofizički zdrav, ne znači da sam pošteđen nutarnjih i vanjskih utjecaja zla. Baš na prvoj liniji fronte, naravno da možemo biti i ranjeni.

U jednom periodu poslije osjetljivijeg dušobrižništva s onima teže pritisnutima zlom i ranama, doživio sam nespremno tu zlokobnu osvetu, u obliku tzv. prisilnih misli – da sam za ništa i da nikada nisam bio voljen ni vrijedan, ni prije kao mladić, ni sada kao dušobrižnik. Znajući da istina oslobađa, u tom tlačenom stanju, izbezumljen, preuporno sam vapio za odgovorom i podrškom od nekoga tko me na spomenutim razinama istinski poštovao i volio.

Bog nas ne kuša da nas muči, nego da nas nauči sazrijevanju u poniznosti

Poslije sam se pokušavao osobno i preko drugih ispričati za te dosadne infantilne misli, ali u toj izvanrednoj situaciji, onaj kome nije dano svjetlo, makar imao ne znam kakve titule, ništa čudno da nije mogao to istinski razumjeti. Nažalost, mi grešni i ranjeni ljudi možemo se ponekad međusobno površno i pogrešno shvatiti, opisati te odbaciti.

Ipak, predobri i premudri Bog svim tim nas ne kuša da nas muči, nego nauči sazrijevanju u temeljnoj kreposti – poniznosti u potpunom pouzdanju u Njega. Stoga, živimo od i za Boga s milosrdnom ljubavlju jedni prema drugima te usrdno molimo, posebno za svećenike kojima zloduh najveće nutarnje i vanjske spletke podvaljuje.

Budući da smo svi mi obični ljudi zbilja grešni i ranjeni, kako možemo postati sveti i sretni?

Samo svetost i jest istinska sretnost. Ostalo je „srića bez pokrića“. Kojekakve ugode i uspjesi, ako su moralni, mogu biti tek kao začin i poticaj, a ako su nemoralni onda su spoticaj. Ta svi zemljani užici u tijelu svode se na ishlapljujuću kemikaliju u mozgu, koja se to bolje rasporedi što je čovjek iznutra od ega i svega ostaloga za Boga i Božje slobodniji i sebedarniji.

Samo svetost i jest istinska sretnost

Primjerice, društvo, sport, glazba, studij… sve čime sam se nekoć strastveno bavio, bili su kao dodatni krik za ostvarenjem što većeg stupnja smisla i sreće. Dok zapravo jedina prava i potpuna, beskrajna i sva sreća, i to najveća, jest Bog. Koliko smo uistinu raskajano i bezrezervno predano te zahvalno i vjerno sjedinjeni s Njim (po samozatajnoj molitvi, pokori i djelima milosrđa) toliko primamo i prenosimo bližnjima to istinsko blaženstvo Ljubavi.

Naprotiv, čovjek se onoliko unesrećuje koliko se Bogu uskraćuje, pogotovo grijehom koji ga iznutra izopačuje i izobličuje. Prividna radost mimo Boga, ustvari je žalost za Boga te u biti posljedično za svakoga. Naš stvarni i potpuni oslonac je Bog.

Čovjek se onoliko unesrećuje koliko se Bogu uskraćuje

Nedavno sam pred Presvetim nanovo i upečatljivo primio nadahnute i oslobađajuće misli u srcu: Ma da i ne želiš biti voljen i vrijedan, nemoguće, jer si potpuno voljen i neizmjerno vrijedan kao čovjek i muškarac, u očima žive Istine!

To dostojanstvo djeteta Božjega je Njegov predivan i nezaslužen dar koji budi stav usrećujuće zahvalnosti i smirujuće spoznaje koliko smo od sebe bijedni, a od Njega zamilovani! To čini milosrdnim naš pogled i na bližnjega.

Ma da i ne želiš biti voljen i vrijedan, nemoguće je

Nas Gospodin od jasla do križa nadahnjuje i hrabri da nikoga ne prekrižimo pa ni one koji su možda nas prekrižili. Neprijatelj Božji i naš se trudi da izgradi zidove između nas i Boga te braće i sestara, da naše odnose zaprlja ili uguši. Ponekad se pitam kako li je našem Nebeskom Ocu kada vidi da njegova djeca ne razgovaraju ili da su si okrenuli leđa. A pozvani smo osobno i zajednički bodriti se na putu rasta u kreposti.

Svi smo mi potrebiti Božjega i ljudskoga praštanja te pomaganja u usrdnom poboljšavanju života.

Skoro svakog dana molim Psalam 51 – Smiluj mi se, Bože… Milosrdni Bog svoju voljenu djecu sigurno želi svojom pedagogijom iznutra oslobađati i iscjeljivati te sve više posvećivati na ovom križnom putu od vremena do Vječnosti, na kojem se doživotno sazrijeva i napreduje klečeći i koračajući, razmatrajući i radeći, posteći i pomažući, ponizno i požrtvovno, vedro i hrabro, živeći u istinskoj slobodi i radosti djece Božje sve do beskrajno blaženoga k-Raja!

Don Antun Mate Antunović, dr. sc., svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, kapelan Sveučilišta u Splitu, animator duhovnih vježbi za različite uzraste i skupine vjernika laika te Bogu posvećenih osoba, kantautor duhovne glazbe, po struci magistar religiozne pedagogije i katehetike te doktor fundamentalne teologije.