Mladiću, kažem ti, ustani! (Lk 7, 14)

Liturgija dana (15. rujna):

Prvo čitanje:
1Kor 12, 12-14.27-31a
Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

Braćo! Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.
A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?
Čeznite za višim darima.

Psalam:
100, 1b-5
Njegov smo narod i ovce paše njegove.

Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Služite Gospodinu u veselju!
Pred lice mu dođite
s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:
on nas stvori, i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.

Uđite s hvalama na vrata njegova,
u dvore njegove s hvalospjevom;
hvalite ga, ime mu blagoslivljajte!

Jer dobar je Gospodin,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.

Evanđelje:
Lk 7, 11-17

U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.
Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.
Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac:

Danas, na spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne, Evanđelje nas vodi pred još jednu majku koja plače. Isus dolazi u grad Nain. Na gradskim vratima susreću se dvije povorke. Jedna ulazi u grad s Isusom, a druga izlazi prema groblju. Nose mrtvoga mladića, sina jedinca majke koja je bila udovica. U nekoliko riječi sveti Luka opisuje svu njezinu tragediju. Već je pokopala muža, a sada ide pokopati i sina. Ostaje sama, napuštena od svih voljenih.

Ne znamo što je govorila. Možda nije govorila ništa. Postoje boli za koje čovjek više nema riječi. Ali Isus je vidi.

Evanđelist kaže: „Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom.“ Žena ništa ne traži. Ne prilazi Isusu. Ne moli ga za čudo. Možda ga u svojoj boli nije ni primijetila.

Ali Isus primjećuje nju.

Prilazi joj i govori: „Ne plači!“ Ne govori joj da nema razloga plakati niti da mora biti jaka. Ulazi u njezinu bol. Dodiruje nosila i govori: „Mladiću, kažem ti, ustani!“ I mladić ustaje. A onda sveti Luka zapisuje prekrasnu pojedinost: „Isus ga dade njegovoj majci.“

Danas, dok slavimo Gospu Žalosnu, teško je ne pomisliti na drugu Majku i drugoga Sina. I Marija će stajati pred mrtvim Sinom Jedincem. I Marija je udovica. Na Kalvariji se neće dogoditi ono što se dogodilo u Nainu. Isus neće sići s križa. Marija će morati proći kroz bol Velikoga petka i tišinu Velike subote. Ali doći će uskrsno jutro.

Možda je upravo zato Marija tako bliska svakome tko pati.

Ona ne dolazi čovjeku s lakim odgovorima. Ona zna što znači stajati pred križem i ne razumjeti, izgubiti i ipak vjerovati.

Možda danas ovo razmatranje sluša majka zabrinuta za svoje dijete. Netko tko je nedavno pokopao voljenu osobu. Neutješna majka koja je izgubila bebu. Netko tko sjedi uz bolesničku postelju. Ili netko tko se pred drugima smije, a kada ostane sam – plače. Današnje Evanđelje takvom čovjeku govori: Isus te vidi.

Možda ne znaš ni što moliti. Možda si umoran od pitanja „zašto?“. Ali nisi neprimijećen.

I Marija, Majka koja je stajala pod križem, razumije tvoje suze. Vjera nam ne obećava život bez suza. Ali nam govori da nijedna suza pred Bogom nije zaboravljena i da za kršćanina ni groblje nije posljednja postaja.

A danas učinimo još nešto. Pogledajmo oko sebe. Možda je blizu nas čovjek čiju bol nismo primijetili. Ne možemo riješiti njegov problem niti mu vratiti ono što je izgubio. Ali možemo učiniti ono što je učinio Isus: vidjeti ga, približiti mu se i ne ostaviti ga samoga.

Nazovimo nekoga tko tuguje. Posjetimo bolesnika. Saslušajmo čovjeka kojemu je teško. Ponekad nisu potrebna velika objašnjenja. Potrebno je samo da netko ostane uz nas.

A kada mi budemo oni koji plaču, sjetimo se udovice iz Naina. Isus je vidio nju. Vidjet će i nas. Zato, kada ne razumijemo – ostanimo uz Krista. Kada plačemo – plačimo pred njim. I poput Marije vjerujmo i onda kada pred nama stoji križ:

Bog još nije rekao svoju posljednju riječ.

Marijo, Majko Žalosna, budi blizu svima koji danas plaču. Nauči nas prepoznati tuđe suze i ostati uz one koji pate. A u našim križevima sačuvaj nam vjeru i nadu u uskrsno jutro. Majko Žalosna, moli za nas.