Budi dio naše mreže

“Dugo sam vremena razmišljao kako bih mogao proslaviti trideseti rođendan. Na tridesetu obljetnicu Mladifesta u Međugorju jedna naša volonterka Dorija proslavila je trideseti rođendan. I tad sam pomislio: 'Kako bih ja volio, Gospe moja, ovako proslaviti rođendan, da je milostan i da ima veliku svrhu i da sam ja tu manje bitan!' I tad mi je došla pomisao - zašto rođendan ne bih proslavio na ulici?! Korisnici Udruge Savao moja su braća i sestre u Kristu. Zašto ne bih ljubav Božju podijelio s njima i bio uz njih?!"

/ Snježana Kirinić Grubić

Poznanica mi je, znajući kako uređujem emisije o dobroti dobrih ljudi,  spomenula Udrugu Savao koja beskućnicima pomaže na ulici. Potaknuta time jednog sam ponedjeljka nazvala osnivača ove udruge i rekla mu da ću se sutradan zaustaviti na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Spomenuo mi je da će dijeliti hranu potrebitima, kako to čine svakog utorka i petka, ali i da će tajnik njihove Udruge slaviti rođendan. Rođendan s onima koji ti ničim ne mogu uzvratiti, palo mi je na pamet, to bi trebalo biti zanimljivo. Premda mi se sutradan, nakon radnog dana i odslušane razrednice na roditeljskom mojeg srednjoškolca, baš i nije dalo planirati parkiranje na Glavnom zagrebačkom kolodvoru, ipak sam odlučila poći i zaustaviti se ispred pošte u Branimirovoj. Primijetila sam kako su se već 15 minuta prije osam sati tamo počele okupljati starije osobe od kojih su neke imale vrećice u rukama. Bilo je mračno, kiša je padala, a nekoliko pristiglih, poput mene, sklonilo se pod krov na stepenice ispred pošte.

Razmišljala sam kako ću bilo koga snimiti držeći kišobran iznad glave, s njim prolazeći među okupljenima. No, dvije minute prije osam sati kiša je stala. Stigao je i slavljenik čiji se trideseti rođendan slavio, zatim volonteri, među kojima više redovnika i redovnica, koji su s pristiglima u grupicama započeli srdačne razgovore.

Iz automobila su volonteri Udruge počeli iznositi hranu. Nekoliko minuta nakon osam sati uslijedio je blagoslov korisnika, volontera, dobročinitelja, slavljenika i hrane. Potrebiti su stali u red i strpljivo pružali ruke u koje su im dijelili sendviče. Točila se kava i čaj. Potražila sam osnivača Udruge.

“Moje  ime je Zvonko Jambrešić. Osnivač sam Udruge Savao koja je osnovana na blagdan svetog Petra i Pavla 2017. godine. Razmišljajući o imenu Udruge otvorili smo Sveto pismo na Savlovom obraćenju i to nam je bio jasan znak da Udrugu nazovemo ovim imenom. Ideju za osnivanjem Udruge dobio sam volontirajući u jednom kampu u Francuskoj u Paralemonijalu. Shvatio sam da je to moja ljubav, moj poziv i želio sam  na tom pozivu zahvaliti Kristu. Isus me digao iz mrtvih. Bio sam 40 dana u komi, nepokretan i svi su me otpisali, ali nije Bog. Želio sam Bogu vratiti ljubav za ljubav. Sam sam u životu bio u situaciji bez primanja i bez smještaja. Po nadahnuću Majke Terezije krenuo sam u osnutak ove Udruge. U Udruzi djelujemo na način da smo mobilna pučka kuhinja, nosimo potrebitima hranu koju prikupimo, kupimo ili napravimo u samostanu kod sestara Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici. To što napravimo donesemo pred poštu u Branimirovoj i podijelimo im,  družimo se i pokušavamo  s njima biti jedno tijelo. Jer to su ljudi u našem društvu na koje nitko ne obraća pažnju, nitko ih ne posjećuje, ne pita ih što im treba i kako im može pomoći da bi mogli samostalno početi funkcionirati u društvu. Trudimo se biti uz njih. Pomažemo im ako trebaju ostvariti neko socijalno pravo ili ako nemaju dokumente. Mnogi od njih nemaju osobne dokumente, nemaju smještaja, spavaju na klupama, voze se u tramvajima cijele noći, žive u napuštenim zgradama. Ima ih jako puno, usudio bih se reći preko tisuću ljudi na ulici. Imamo preko pedeset stalnih volontera, no njihov se broj mijenja iz dana u dan. Sveukupno ih je sto i pedeset koji se rotiraju. Tu su volonteri iz SKAC-a, braća franjevci s Kaptola, sestre redovnice Služavke malog Isusa i Misionarke ljubavi iz Jukićeve. Danas smo donijeli pizze koje smo dobili od fratara sa Svetog Duha. Dijelimo mnoštvo higijenskih potrepština, sokova i kolača, a sve su to donijeli dobri ljudi. Druženje je ovim ljudima najpotrebnije, to rame za plakanje, rekao bih, da se osjete voljenim, da je tu netko za njih. Uvijek kažem da njima nisam dao ništa više od sendviča, a oni su meni dali puno.

Pozivam sve ljude koji mogu pomoći da dođu. Dobro bi nam došla financijska pomoć jer živimo od donacija. Treba nam prostor u gradu Zagrebu gdje bismo se mogli s njima družiti da nismo na ulici, da se mogu otuširati, zajedno ručati, pogledati televizor, možda napisati životopis i molbu za posao kako bi se osamostalili i krenuli sami funkcionirati u društvu. Oni koji nam žele pomoći mogu to učiniti ako nas potraže na facebook stranici Udruge Savao, mogu se raspitati kod sestara u Jukićevoj ili utorkom i petkom doći ispred pošte u Branimirovoj u 20 sati i donijeti, donirati što god požele, od hrane do odjeće ili obuće.

Dobrota je za mene samo jedna riječ – ljubav. I biti uz čovjeka s ljubavlju.”

Za vrijeme dok sam razgovarala s gospodinom Jambrešićem slavljeniku Mariju, tajniku Udruge pjevala se rođendanska pjesma. Pristigli su i slavljenikovi roditelji. Oni se zaista mogu ponositi sinom koji je na ovaj način odlučio proslaviti trideseti rođendan. Iskrene čestitke, topli stisak ruke i prijateljski zagrljaj dijelili su mu kako korisnici tako i volonteri Udruge. Smiješak nije silazio s lica okupljenih. Rođendansku atmosferu zamijenila sam razgovorom s jednom od korisnica pomoći Udruge Savao, gospođom Dubravkom.

“Podstanar sam u Kustošiji u ne baš ljudskim uvjetima koji su se u zimi još i pogoršali. Stan je podrumski, sobicu punu vlage, u kojoj s betonskih zidova curi voda, plaćam 1000 kuna. Bolesna sam osoba s dvadeset i jednom dijagnozom. Primam pomoć od 1400 kuna, a 400 kuna dajem za lijekove. Srcu mi je posebno drago kad vidim moje drage fratre, fra Sinišu, fra Ivana, Antuna, sve ove drage ljude koji o nama skrbe, koji su nam na pomoć ako nam je nešto potrebno. Ako se ne možemo u nekim stvarima snaći oni su tu za nas, družimo se i uvijek ima netko od ovih ljudi koji će nam rado pomoći svojom strukom , dati savjet gdje i kako trebamo postupiti. Ti svi ljudi dobre volje saslušaju nas i prihvaćaju nas, marginalizirane, i ne gledaju nas tako. Meni to jako puno znači. Uz ove drage ljude malo mi bude lakše.”

Bila je to zaista posebna proslava rođendana. Slavljenika, Marija Karakaša, tajnika Udruge, skoro sam ga izgubila iz vida. No radosno se odazvao mojem pozivu i tako sam zabilježila razgovor s njim.

“Dugo sam vremena razmišljao kako bih mogao proslaviti trideseti rođendan. Na tridesetu obljetnicu Mladifesta u Međugorju jedna naša volonterka Dorija proslavila je trideseti rođendan. I tad sam pomislio: ‘Kako bih ja volio, Gospe moja, ovako proslaviti rođendan, da je milostan i da ima veliku svrhu i da sam ja tu manje bitan!’ I tad mi je došla pomisao – zašto rođendan ne bih proslavio na ulici?! Korisnici Udruge Savao moja su braća i sestre u Kristu. Zašto ne bih ljubav Božju podijelio s njima i bio uz njih?! Zašto da idem plaćati okolo proslavu, pijančevati i opijati se s prijateljima kad je to dan kao i svaki drugi. Zašto da si priuštim da poslije takve proslave dva dana ne mogu doći k sebi?! Dok ja budem na takav način slavio, ljudi na ulici će se smrzavati. Doživio sam to kao milost. Naime, prije dvije godine došao sam u Udrugu Savao. Te sam godine čitavu korizmu postio o kruhu i vodi s nakanom da mi Bog pokaže neki cilj u kojem ću se ja osjećati potrebnim, gdje će Bog moje talente moći iskoristiti za svoje dobro, za Njegovu slavu. Dva dana prije Uskrsa sjeo sam s prijateljem na kavu i on mi je ispričao kako radi udruga Savao. Meni su se tad uši otvorile i čuo sam svaku njegovu riječ. I rekao sam, prvom prilikom moram doći i vidjeti. U utorak iza tog razgovora nisam mogao i došao sam tjedan dana kasnije, u petak.

Čim sam zakoračio u Jukićevu, čuo sam glas u sebi: ‘To je to što želim od tebe, tu te želim da budeš i tu da djeluješ!’ Od tada sam svakog utorka i petka postajao sve aktivniji. Počeo sam se više zbližavati s Udrugom. Prije sam korisnike o kojima Udruga brine osuđivao, govorio sam da su sami krivi za svoj život, da su pijanci, da su drogeraši. No, Bog je htio da ih upoznam, da čujem njihovu priču da bih mogao i sebe upoznati. Molio sam Gospodina oprost jer sam pljuvao po njegovoj djeci i počeo sam se osjećati ispunjenim. Ljudi su me prihvatili, a ja sam ih počeo slušati. Moj se život počeo mijenjati. Ja vjerujem da ljubav koja izlazi iz nas dopire do njih.

I nema ljepšeg od toga kad ti jedan korisnik koji živi na ulici, koji nema ništa, priđe i kaže ‘Mario Bog te blagoslovio!’ Dođe vam u tom trenutku da zagrlite čovjeka, ispunjeni ste radošću i ništa vam više nije potrebno. Nikakvi pokloni, ništa vam ne može zamijeniti taj blagoslov i to je nešto posebno.

Zato sam danas odlučio rođendan proslaviti s njima. I kiša je večeras lijevala pa sam, dok smo još bili kod sestara u Jukićevoj, stao pred Gospin kip i rekao joj: ‘Gospe, neka sada pada ali ja te molim da u osam sati kiša stane da možemo lijepo podijeliti hranu.’ I točno tako se i dogodilo, dvije minute prije osam kiša je stala i hvala Gospi na tome. Zahvaljujući korisnicima Bog mi je otvorio oči , a posebno mi se u um i srce upisao jedan dečko Siniša. Iako je bio u drogi i alkoholu nisam ga osuđivao zbog toga i želio sam mu, ako ikako mogu, pomoći. Zavolio sam ga kao brata. Uvijek mi se umiljavao i žicao cigarete. Shvatio sam da mu mogu pomoći samo molitvom dok Bog nešto ne otvori. Trudili smo se da ga maknemo s ulice ali smo shvatili da to možemo tek onog trena kad on sam odluči. Teško je čovjeka negdje smjestiti ako on to ne želi. Prepustio sam ga Gospodinu. Kad je došao do trenutka u kojem više nije imao kuda, imao je takvih problema da je skoro umro, Gospodin se za sve pobrinuo. Sam je počeo uviđati da nije dobro kako živi i otišao je u komunu u Dalmaciji. Tamo je počeo raditi male križiće. Svim djevojkama koje su ovdje brinule o njemu, s njim puno radile i razgovarale, poslao je križiće. I to je ono gdje je Bog, koji može sve, sam sebi dao neko pravo da nam pokaže da bez nas ljudi ne može ništa. Jako je važno izgraditi to povjerenje, da dođemo među njih, budemo s njima, da Bog treba nas da bi preko nas djelovao. Mi ne možemo sto ljudi odmah maknuti s ulice, iako je to naša želja, ali ako pomognemo jednom čovjeku i maknemo ga s ulice, već je to puno. Vjerujem da smo mnogima pomogli, ili u obliku zdravstvene pomoći ili smo im pomogli kod zapošljavanja ili pravnim savjetom.”

Mario, slavljenik, pridružio se okupljenima. Uz rođendansku pjesmu rezala se i dijelila torta. Proslava me ganula do suza jer su uzvanici, većina njih, bili oni koji slavljeniku ničim ne mogu uzvratiti. S jednim sam od njih kratko i popričala.

“Zovem se Vilko. Dolazim ovdje svakog utorka i petka. Postoje ljudi s kojima ne možeš normalno komunicirati, a ovdje to mogu sa svima. Uzmem si kavu da je imam za ujutro kad sam u takvoj situaciji da je nemam gdje skuhati. Sve ovo ostalo – koliko se dobije, dobije.”

Prolazeći među uzvanicima primijetila sam lijepu nasmiješenu mladu ženu. Prišla sam joj i, uz malo nagovaranja, zabilježila s njom razgovor.

“Moje je ime Sandra Džimbeg. U jednom trenutku moga života Bog mi je dao tu milost da otvorim oči i da ih jednostavno počnem prepoznavati na ulici. I kako idem na posao Jurišićevom, na uglu sam primijetila čovjeka koji prodaje ‘Ulične svjetiljke’. Sprijateljila sam se s njim i počela čitati te novine. Otkrila sam o čemu se tu zapravo radi. Čitajući novine shvatila sam da ih uređuje fra Siniša Pucić. S vremenom sam počela pratiti njihove objave na faceu i vidjela sam da se okupljaju utorkom i petkom tu na kolodvoru. Odlučila sam jedan dan doći i donijeti kolače. I nakon tog dana ništa više nije bilo isto. Shvatila sam da je to što želim činiti nešto što me ispunjava, da se želim družiti s ovim ljudima, želim im pomagati i sad su to dani, utrorak i petak, kojima se radujem svaki tjedan iznova. Sada sam Bogu hvala, aktivni član. Svaki utorak i petak okupljamo se u Jukićevoj gdje pripremamo sendviče, kavu, napitke. Iz jedne Montessori škole dobivamo i hranu koju tamo podgrijemo koliko je potrebno. Prikupljamo i robu za korisnike koju nam doniraju ljudi preko facea. Onda dolazimo tu i, nakon što podijelimo hranu i odjeću, družimo se s njima, upoznajemo ih, jednostavno tako učimo vidjeti kako im možemo pomoći, doznajemo njihove potrebe, probleme, nekad ih samo saslušamo. Imamo akcije pospremanja, čišćenja kuća starijih korisnika koji si to nisu u mogućnosti sami napraviti. Pomažemo nekim obiteljima. Nekima sređujemo papirologiju, pomažemo ako netko ima pravnih problema, ako nema dokumente. Imamo puno toga još u vidu, ali ako Bog da bit će i sredstava, bit će i više volontera. Imamo i problem, naime imamo jedan kombi koji nam je pokvaren već duže vrijeme, a to je sredstvo kojim prevozimo hranu. Dobro bi nam došlo kad bi nam se pridružio volonter s kombijem utorkom i petkom od 17 do 20 sati i kad bi nam pomogao u prijevozu hrane iz Jukićeve do ovdje. Zaista bi nam to puno značilo. Svaka nova osoba koja bi nam se pridružila i družila s našim korisnicima jako bi nam dobro došla i bila bi velika radost svima. Preko zime ovdje se okupi manje ljudi nego ljeti, pogotovo kad je kiša i snijeg, ali bude ih pedeset-šezdeset. Preko ljeta ih bude i više. Neki od njih ne žele doći ovdje k nama pa znamo otići do kolodvora u čekaonicu, neki su po hodnicima, pa ih obiđemo i odnesemo im sendvič ili topao čaj. Da bismo pripremili hranu za 60-ak ljudi okupimo se u pola sedam i do osam je pripremanje hrane – sendviča gotovo. Za pripremu potrebno nam je minimalno tridesetak kruhova, desetak kilograma salame i drugih potrepština. To prikupljamo donacijama ili nam sestre daju ili sami prikupimo. Gospodin proviđa pa nam do sad ničeg nije usfalilo. Kad razmišljam o korisniku kojeg sam posebno upamtila, s kim sam se duže susretala ovdje, prvo mi pada na pamet naša Mandica – Manda. To je gospođa koja ima osamdeset godina. Kad sam je upoznala ona je dane provodila uglavnom u čekaonici ovdje na Glavnom kolodvoru. Doznala sam da spava na autobusnoj stanici iza vlakova, na totalno otvorenom. Kad više nema ljudi onda je ona tu znala staviti svoju dekicu i spavati. Iz priče s njom doznali smo da nema osobne podatke, da više nije svjesna što je sadašnjost a što prošlost, da možda ima nešto svoje, da možda ima mirovinu… Međutim taj njezin način života i sve što je ona prošla, jednostavno joj se sve izmiješalo i potisnulo, i ostala je zarobljena u tome. Jedan naš volonter, David iz Zaprešića, koji je dolazio ovamo i dvije godine se s njom družio svaki drugi dan, premda mu je bilo teško to gledati, nije mogao ništa učiniti. Nije imala osobnu iskaznicu a nije se htjela micati s Kolodvora da joj se to riješi. Bila je doista teška suradnja s njom. Za jednog jako hladnog zimskog dana David je pozvao hitnu koja je baku odvezla u bolnicu. Nije bila bolesna samo je bila pothlađena. No, Bogu hvala sve se počelo rješavati. U bolnici su shvatili njezinu situaciju. Tu se na kraju uplela i socijalna skrb i danas je Mandica smještena na sigurno u jednoj udomiteljskoj obitelji. Na žalost takvih slučajeva ima još.

Pamtim i korisnike koji su me znali nasmijati. Puno njih. Tu sam se sprijateljila i s nekima moje dobi, idemo skupa do Dubrave. Imam ovdje i neke ljude iz svog kraja. Sa svakim ovdje mogu uspostaviti kontakt i ne mogu nikog posebno izdvojiti. Kad bih mogla vrlo rado bih  moj matični posao zamijenila za posao koji ovdje radim, za služenje ovim ljudima. Kad bi mi ovo mogao biti makar minimalni izvor primanja, jer ovdje osjećam da činim neko dobro i da ljudi meni čine dobro, jednostavno me usrećuje i osjećam se ispunjeno. Mama sam četvero djece. Dok sam ja na terenu suprug ih čuva. On je na neki način pasivni volonter. Bez njegove podrške ja ovo ne bih mogla i hvala Bogu na njemu. Ako nekad treba onda se zamijenimo. I naša kćer koja ima deset godina isto želi dolaziti ovdje. Kad je toplije vrijeme ona vrlo rado dođe i pomaže nam oko sendviča. Svi je već ovdje znaju i pozdravljaju, i volonteri i korisnici. Mislim da je to nešto što svi moramo učiti našu djecu od malena. Naučiti ih da prihvaćaju sve ljude oko sebe i da nemaju nekih blokada kada vide ljude koji ne izgledaju onako kako su navikli da im bližnji izgledaju i da jednostavno budu otvorena srca prema svima. To želim raditi sa svojom djecom i to bih svima preporučila.

Trebamo učiti djecu od malena da vide ljubav u svakom čovjeku, ne samo u onom bližnjem koji nas ljubi, kojeg poznajemo i s kojim živimo, nego da Krista vidimo baš u svim prolaznicima, jer nikad ne znamo koja je priča iza njih, koja prošlost, koji životni uvjeti.

Ne možemo znati jer nismo u toj situaciji. Za mene je dobrota znati prepoznati Isusa u svakoj osobi, u svakoj osobi koja je u potrebi i koju drugi možda ne primjećuju. Ali kad ih upoznate onda vidite da je Bog uistinu u svakom čovjeku, da od svake osobe možemo nešto naučiti i nešto dobiti. Mene ovo zaista oplemenjuje. Ja sam Bogu jako zahvalna na ovom daru što mi je dopustio i dao milost da mogu biti dio ove ekipe, ovih ljudi koje jako volim i koji su mi postali bliski srcu.”

Nakon razgovora s gospođom Džimbeg, prolazeći između okupljenih, pronašla sam još jednog sugovornika.

“Moje je ime Kristijan. Ovdje dolazim radi prijatelja i druženja. Uvijek je dobra atmosfera. Obrok dolazi uz druženje i piće. Mnogi ljudi ovdje dolaze, premda rade, radi druženja. Bio sam u situaciji da nisam imao ništa. Nisam iz Zagreba, iz Koprivnice sam, tu sam četiri godine i bilo mi je teško prvih šest mjeseci a kad sam našao posao postalo mi je puno lakše. Rodbina mi je pomogla da se snađem, da se zaposlim kao konobar. Sad sam položio jednu licencu i imam stalan posao do penzije. Dobrota je za mene plemenitost koju treba imati svaki čovjek.”

Nakon ove rođendanske proslave srce mi je bilo puno. Kad sam se vratila kući, oko 22 sata, svojim sam dječacima ispričala na kakvoj sam rođendanskoj proslavi bila. Slušali su me zainteresirani, širom otvorenih očiju. Djeca vole slušati priče. Pričajte svojim malenima o dobroti i dobrim ljudima. Ne možemo svi izaći na ulice i pomagati beskućnicima ali sigurno možemo na neki način dati svoj doprinos širenju dobra. „Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.” riječi su svete Majke Terezije.

Želite li korisno upotrijebiti vrijeme, pomoći potrebitima i osjetiti toplinu pođite u utorak u 20 sati na glavni Zagrebački kolodvor. Možda to promijeni vaš život i unese u njega onu toliko potrebnu dozu dobrote.

Završit ću riječima volonterke Udruge Savao Sandre Džimbeg: „Dobrota je znati prepoznati Isusa u svakoj osobi.”

Kako je slavljenik ugasio svjećice na rođendanskoj torti pogledajte u videu koji slijedi:

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja