Drage sestre i draga braćo, radost je okupljati se zajedno, a slavlje nedjeljne Euharistije daruje nam još dublju radost.

Svatko od nas dolazi u crkvu s nekom umornošću i strahom.

Ponekad manjim, ponekad većim – i odmah se osjećamo manje sami, zajedno smo, pronalazimo Riječ i Tijelo Kristovo.

Naše srce prima život koji nadilazi smrt.

To čini Duh Sveti, Duh Uskrsloga, među nama i u nama, tiho, nedjelju za nedjeljom, dan za danom.

Izvana crkva, kao svaka ljudska stvarnost, može nam se učiniti oštrom ili strogo oblikovanom. No njezina božanska stvarnost očituje se kad prijeđemo prag i pronađemo gostoprimstvo.

Tada su naša siromaštva, ranjivosti i, osobito, neuspjesi zbog kojih bismo mogli biti prezirani i osuđeni – a ponekad sami sebe preziremo i sudimo sebi – konačno primljeni u nježnu Božju snagu, u njegovu ljubav bez oštrine i uvjeta.

Marija, Isusova Majka, za nas je znak i predokus Božje majčinske skrbi.

U njoj postajemo Crkva majka, koja rađa i obnavlja ne snagom ovoga svijeta, nego krepošću ljubavi.

Možda nas je, u Evanđelju koje smo upravo čuli, iznenadila Isusova riječ.

Tražimo mir, a čuli smo: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje“ (Lk 12,51). Mogli bismo mu gotovo odgovoriti: „Kako, Gospodine? I ti? Već imamo previše podjela. Zar nisi baš ti rekao na Posljednjoj večeri: ‘Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem’?“

„Da – mogao bi nam odgovoriti Gospodin – to sam ja. No sjetite se da sam te večeri, svoje posljednje večeri, odmah dodao o miru: ‘Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši’“ (usp. Iv 14,27).

Dragi prijatelji, svijet nas navikava zamijeniti mir s udobnošću, dobro s smirenošću.

Zato, da bi njegov mir, Božji shalom, bio među nama, Isus nam mora reći:

„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ (Lk 12,49). Možda će se i naši bližnji, kako Evanđelje nagovješćuje, pa čak i prijatelji, podijeliti oko toga.

susret nakon 100 dana pontifikata pape Lava XIV./ Foto: Vatican Media

Netko će nam savjetovati da ne riskiramo, da se čuvamo, jer je važno ostati spokojan, a drugi nisu zaslužili ljubav.

Isus se, međutim, hrabro uronio u našu ljudskost. To je „krštenje“ o kojem govori (r. 50): krštenje križa, potpuno uranjanje u rizike koje ljubav nosi.

A kada „primamo pričest“, hranimo se tim njegovim hrabrim darom.

Misa njeguje ovu odluku – odluku da više ne živimo samo za sebe, nego da donosimo oganj u svijet.

Ne oganj oružja, ni riječi koje spaljuju druge. Ne.

Oganj ljubavi, koji se spušta i služi, koji suprotstavlja ravnodušnosti brigu, a nasilju blagost; oganj dobrote, koji ne košta kao naoružanje, već besplatno obnavlja svijet. Može donijeti nerazumijevanje, ruganje, pa čak i progon, ali nema većeg mira od nošenja te plamene ljubavi u sebi.

Zahvaljujem, stoga, zajedno s biskupom Vincenzom, svima vama koji u biskupiji Albano nastojite širiti oganj ljubavi.

Potaknut ću vas da se ne dijelite među sobom na one koji pomaže i one koji primaju pomoć, tko daje, a tko prima, tko se osjeća siromašno, a tko nudi svoje vrijeme, znanje, ili pomoć.

Mi smo Gospodinova Crkva, Crkva siromašnih, svi dragocjeni, svi subjekti, svaki nositelj posebne Božje Riječi.

Svatko je dar drugima. Srušimo zidove.

Zahvaljujem svima koji u svakoj kršćanskoj zajednici pomažu susretu različitih ljudi – prema podrijetlu, ekonomskom, psihičkom, emotivnom stanju: samo zajedno, samo kao jedno Tijelo u kojem i najslabiji sudjeluje s punim dostojanstvom, postajemo Tijelo Kristovo, Božja Crkva.

To se događa kad oganj koji je Isus donio spali predrasude, oprez i strahove koji još uvijek isključuju one koji u svojoj povijesti nose siromaštvo Krista.

Ne ostavljajmo Gospodina izvan naših crkava, naših domova i života.

U siromašnima ga, naprotiv, pustimo da uđe – i tada ćemo sklopiti mir i sa svojim siromaštvom, onim kojega se bojimo i poričemo tražeći mir i sigurnost po svaku cijenu.

Neka se misli naših srca otkriju, a oganj Duha Svetoga neka ih učini ne više srcima od kamena, već srcima od mesa.