Gledajući očima ovoga svijeta, ništa pohvalno i divljenja vrijedno nema u ljudima koje Isus nabraja u svojim blaženstvima. Izgubljeni. Jadni. Progonjeni. Uplakani. Gladni i žedni. Sažaljenja vrijedni! Tako ih, naime, vidi ovaj svijet koji će „blaženima” nazvati moćne, bogate, popularne, šminkom i skupom garderobom uljepšane, financijski uspješne, politički probitačne. Ovaj svijet takve želi u svom društvu! Eh, koliko smo se mi suvremeni ljudi udaljili od Božjih ideala!

Tko su ti kojima se Isus divi? Isus ih nije nazvao savršenima i bezgrešnima, nego ih je pohvalio. Stoga bismo svako „blaženstvo“ mogli shvatiti i kao: „Divim vam se!” To su ljudi koji su žrtve zbog nečega čemu nisu krivi: zla, sebičnosti, okrutnosti, raznih nevolja i ljudske bezobzirnosti.

To su ljudi koji trpe, ali radi toga nisu postali neljudi. Njihova budućnost bit će, stoga, potpuno suprotna od trenutne situacije! Isus im obećava nagradu, utjehu, sreću, pravdu jer je na ovom svijetu nisu dobili, ne zato što su zločinci, nego zato jer su žrtve.

Njihovo stanje nije definitivno, ono će se korjenito promijeniti.

Isus daje podršku svima koji strpljivo podnose nevolju, koji radi pravde trpe, koji su nepravedno zakinuti, gurnuti u stranu, odbačeni, proglašeni beskorisnima, koji su nezanimljivi, pa i odbojni ovom svijetu jer se ne guraju u prve redove i ne gaze po drugima, jer ljube iako nisu ljubljeni, jer tješe iako su i sami ožalošćeni, jer znaju pružiti od svoga iako imaju vrlo malo, jer ostaju krotki i ponizni iako su pametni, školovani i sposobni. Oni su dragi jedino Bogu i onima koji su Božji! To su stanovnici neba iako još žive na zemlji!

Takve ljude često ne primjećujemo i ne cijenimo jer izgledaju slabići i nesposobnjakovići. Mnogi ih sažalijevaju, ali ih se klone. Ipak, to su ljudi čista srca, nezaraženi zlom, ljudi zbog kojih nitko ne mora plakati, koji ne ponižavaju drugoga jer im je teško, koji ne gnjave druge svojim patnjama nego ih tiho podnose, koji ne proklinju iako trpe.

Oni su i mirotvorci iako često trpe ratove, progonstva, odbacivanje.

Nastoje biti i ostati čisti srcem, ne dopuštajući da im patnja koju podnose učini srce „kamenim”.

Oni žive Božje vrijednosti, ostvaruju Božje planove iako trpe nerazumijevanje grešnog, od Boga odmetnutog svijeta. Oni vjeruju u više, Božje ideale.

Isus ih pohvaljuje jer u njemu vide jedini oslonac i utjehu. Obećava im svijet koji prepoznajemo kao Isusovo „kraljevstvo nebesko, budući svijet, svijet u kojem će se „ljubav i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti”, kako kliče Psalam 85, proročki navješćujući Božju pravdu koja će ispraviti sve nepravde ovoga svijeta. Grijesi će im biti oprošteni, a ljubav i strpljivost obilno nagrađeni. Sudbina Isusovih „blaženika” stubokom će se izmijeniti!

Mnogi su od njih već otišli s ovoga svijeta, mnogi još žive među nama. Primjećujemo li ih? Divimo li im se kao što im se divi Isus? Ili smo i sami preuzeli mentalitet ovoga svijeta koji ih sažalijeva kao jadnike i zahvaljujemo Bogu što nismo među njima?

Ako se pitamo tko su stanovnici raja, koga to slavimo današnjom svetkovinom, eto nam odgovora u današnjem evanđelju! To su svi oni „blaženi“ čija imena nećemo naći u kalendaru niti ćemo slaviti njihov spomendan euharistijskim slavljem, njihove „svete slike“ neće krasiti naše crkve i domove. Tiho su živjeli, tiho otišli s ovoga svijeta. Često nezamijećeni, a i neshvaćeni.

Njih danas slavimo jer nas sveta Crkva uči da ih je, kako Otkrivenje kaže, nepregledno mnoštvo spašenih.

Tamo su, nadamo se, i naši bližnji. Tamo i mi idemo ako put „blaženstava“ izaberemo za svoj životni put.

Usudimo li se mi biti „ludi“ za ovaj svijet da bismo bili „blaženi“ za Boga? Usudimo li se biti blaženi na Isusov način? Lijepo je diviti se svetcima, krasno je zazivati njihov zagovor. No, ne zaboravimo, oni nisu „hitna pomoć” koju pozivamo samo kad je nevolja, oni su uzor, primjer, poticaj kako graditi Isusovo kraljevstvo već ovdje na zemlji.

Njihova vječna slava, u koju danas upiremo svoj pogled i odašiljemo svoje molitve, potvrda je da su bili na pravom putu, da su živjeli na Isusov način, a on je jedini Put u nebo.

Ukrašavajući grobove svojih dragih već danas, pripremajući se za sutrašnji dan koji je za nas kršćane pravi Dan svih vjernih mrtvih, molimo za one koji su pred nama otišli s ovoga svijeta. Ostavili su trag ljubavi u našim životima. Ne smijemo ih zaboraviti! Ne smijemo ih se sjetiti samo danas i sutra!

Vjera u „općinstvo (zajedništvo) svetih” koju ispovijedamo u Vjerovanju uči nas da smo svi jedna Kristova Crkva: mi zemaljski putnici, oni koji se u čistilištu pripravljaju na vječnu sreću i oni koji u toj sreći uživaju cijelu vječnost. Neka nas i današnja euharistija koju slavimo učvrsti u vjeri da ćemo jedino putem Isusovih blaženstava stići k cilju svoga zemaljskoga putovanja, tamo gdje Isusova blaženstva postaju vječna stvarnost.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.