Prenatalna dijagnoza

U 16. tjednu trudnoće Elizabeth je otišla na rutinski pregled kako bi provjerila bebino zdravstveno stanje. Elizabeth i Henry tada su naučili dvije stvari: nosila je dječaka (kojem su nadjenuli ime William Pierce), ali i da će se Pierce roditi s dijagnozom spina bifida, stanjem u kojem je bebina leđna moždina u razvoju izložena i ne uspijeva se pravilno razviti, utječući na različite organe i funkcije, uključujući korištenje nogu. Pateći od degenerativne bolesti oka, Elizabeth je bila zabrinuta da bi njezino njezino dijete moglo imati istu očnu bolest kao ona – ali nikada nije razmišljala o spini bifidi.

Elizabeth je za Live Action News rekla: „Liječnici su me pitali: ‚Što želite učiniti? Možete prekinuti trudnoću ili nastaviti trudnoću zakazanim carskim rezom u 38. tjednu, a zatim kirurški zatvoriti djetetova leđa nakon što se rodi – ili možete napraviti operaciju fetusa kako biste popravili izloženu leđnu moždinu u maternici.‘“

Rizik se isplatio

Budući da je operacija spine bifide u maternici u to vrijeme još bila eksperimentalna, s ograničenim pozitivnim rezultatima za djecu u stanju sličnom Pierceovoj, i s obzirom na to da su postojali rizici za majku i bebu, uključujući smrt, par je odlučio s operacijom pričekati dok se Pierce ne rodi.

Srećom, plan je bio da Pierce ima iste liječnike i kirurge koji su bili pioniri prenatalne kirurgije bez obzira na to podvrgne li se operaciji prije ili nakon rođenja.

Mali Pierce / Privatni album obitelji Jernigan

„Osjećali smo da nije Božji plan pristupiti operaciji fetusa“, objasnio je Henry.

Rekao je i da su ih, i nakon što su odabrali život za Piercea, još uvijek neki članovi obitelji nagovarali na pobačaj. Komentari su varirali od: „Kako se usuđuješ donijeti takvo dijete na ovaj svijet?“ do: „Potpuno ćemo te podržati ako odlučiš prekinuti ovu trudnoću!“

Abortus za nas nikada nije bio izbor.

Pobačaj je opcija samo ako se izbaci Boga

„Pobačaj je u svojoj osnovi čovjekov pokušaj da riješi problem. Ali problem s ovim scenarijem je taj što izostavlja Boga iz jednadžbe. Kad oduzmete Boga, to je to. Ali kad je Bog dio jednadžbe, to nije problem. Liječnici mogu reći da će to biti dug i naporan put i da vaš sin ili kći možda neće moći ovo ili ono, i možda će biti u pravu. U našem slučaju, bili su u pravu – bilo je teško. Vjerujem da, kada nude pobačaj, doista misle da pomažu, ali ono što ne uzimaju u obzir je Božji plan i svrha za svako ljudsko biće.“

Henry i Elizabeth su shvatili da bi, da su odlučili pobaciti svog sina, zanijekali Božji plan i svrhu za Pierceov život, kao i svoje vlastite živote.

Unatoč njihovoj želji da izaberu život i krenu naprijed s planom brige za Piercea, to je za njih bilo emocionalno izazovno vrijeme. Rečeno im je da Pierce neće hodati – a nakon što su potražili informacije o spini bifidi, vidjeli su sve komplikacije koje se mogu dogoditi: „Doslovno smo iz dana u dan prolazili kroz sve što smo vidjeli na tom ekranu, što je puno drugačije nego gledati sve odjednom“, ističe Henry.

Henry i Pierce / Privatni album obitelji Jernigan

Molitva cijele župne zajednice

Uoči Pierceovog rođenja, Henry, Elizabeth i cijela njihova župa i crkvena zajednica molili su za njega – uključujući i to da bi jednoga dana mogao hodati. Nakon rođenja, Pierce je imao tri operacije prije odlaska kući, ali s vremenom je bilo jasno da neće moći hodati kako su molili. Kod kuće su Henry i Elizabeth morali Pierceu pružati danonoćnu njegu.

„Jedna od mojih najdražih priča je o prijateljici iz crkve, medicinskoj sestri u Bolnici Vanderbilt“, rekao je Henry.

„Pierce je imao mjesec dana i nisam mogla uvesti kateter. Krvario je. Borimo se. Pierce je plakao. A onda je u 4 sata ujutro netko pozvonio na vratima. Spomenuta medicinska sestra bila je pred vratima i rekla: ‚Samo sam molila za vas na putu do posla i vidjela uključena svjetla. Osjećala sam da moram doći ovamo i uvjeriti se da je sve u redu.‘ A mi smo rekli: ‚E pa nije sve u redu. Ne možemo mu staviti kateter.‘ Ona je ušla i brzo nam pomogla.“

Božji zahvat

Tijekom dosadašnje 22 godine života, Pierce se suočio s brojnim medicinskim hitnim zahvatima i više od 20 operacija. Bilo je trenutaka kada se nije znalo hoće li preživjeti.

„U vrlo kratko vrijeme možete prijeći s apsolutno normalnog stanja u hitno, a zatim na ‚hoće li uopće preživjeti‘“, rekao je Henry.

„Jednom kad je bio mali i imao napad, uspio sam shvatiti što se događa. Prilagodio sam neke lijekove, to je promijenilo stvari, stabilizirao se dovoljno da smo mogli otići na hitnu i sve je prošlo dobro.“

„Kad smo kasnije toga dana došli kući, adrenalin mi je silno porastao, pa sam hodao okolo, beskrajno ljut. Elizabeth je rekla: ‚Je li sve u redu?‘ A ja sam rekao: ‚Ne, nije u redu. Nikada neće ne imati spinu bifidu. … Ovome nema kraja.‘ I rekao sam: ‚Njegov život je tako na rubu.‘ U tom trenutku kao da me Bog potapšao po ramenu i rekao: ‚Svačiji život je na rubu.‘ Čini se da smo mi samo malo više svjesniji toga od drugih.“

Jednog dana, dok je Pierce bio vrlo mali, Henry je mislio da mu sin umire na rukama.

Kasnije je shvatio da u tom trenutku više nije molio: „O, Bože, pomozi mu da prohoda.“ Umjesto toga, molio je: „O, Bože, dopusti mu da živi!“ Henry je počeo moliti da Pierce živi i ima život u izobilju, o kojemu govori Biblija. Shvatio je da ne mora hodati da bi živio!

Pierceova uloga u svijetu

Henry je za Live Action News rekao: „Postoje ljudi koji hodaju i nisu sretni, postoje ljudi koji hodaju, ali su depresivni i ne žele živjeti. Zašto je Pierce u invalidskim kolicima? Pierce je u stolcu za druge ljude“, objasnio je Henry.

„Bog je želio upotrijebiti Piercea za svoju slavu, i kakav god je Njegov plan bio za Piercea, nije uključivao da Pierce hoda. Mislim da ga Bog više koristi dok ne hoda, kako bi drugi ljudi mogli vidjeti njegovu radost, a cijela svrha njegovoga života je usmjeriti druge na Boga.“

Zajedništvo obitelji / Instagram obitelji Jernigan

Pierce je odrastao kao sretno, duhovito dijete, a njegova je radost pomogla njegovim roditeljima promijeniti način na koji gledaju na životne borbe. Henry je počeo uviđati snagu dijeljenja njihove pro-life poruke kroz Pierceovu priču i detalje o tome što Bog nastavlja činiti u i kroz Pierceov život i živote njihove obitelji.

Širenje obitelji

Prošlo je deset godina prije nego što je par dočekao svoga drugog sina, Darcyja, koji sada ima 12 godina. Između njihovih rođenja, Elizabeth je pretrpjela dva spontana pobačaja, ali samo 20 mjeseci nakon što su dobili Darcyja, dobili su i trećeg sina, Rhysa. Elizabeth je potom imala još dva pobačaja.

Kad su saznali da nosi prvu djevojčicu, Vivianne, bili su „preplavljeni“, rekla je Elizabeth. Ali nakon 12 tjedana liječnici su im rekli da Vivianne ima trisomiju 18 koja je „nespojiva sa životom“.

Ultrazvuk male Vivianne / Privatni album obitelji Jernigan

„Liječnici su rekli da većina beba s trisomijom 18 ne živi izvan maternice, čak i ako dožive termin“, sjeća se Elizabeth. „Ali naišli smo na više Facebook grupa obitelji djece s trisomijom 18 koja su živjela i imala nekoliko operacija. Bili su medicinski krhki, ali neki su doživjeli i trideset godina, zahvaljujući medicinskoj njezi u pravoj bolnici.“

Liječnik ih je pitao što će učiniti, a oni su – bez oklijevanja – odabrali život.

Kći Vivianne i trisomija 18

Par se potom susreo s pro-life liječnicima koji skrbe o djeci s trisomijom 18 i napravili planove kako Vivianne pružiti njegu radije nego je pustiti da umre. Ali nažalost, tijekom ultrazvuka u 18. tjednu i 5. danu saznali su da Vivianne više ne kuca srce.

„Sve u svemu, stvarno nam je to slomilo srce jer smo htjeli učiniti sve što je bilo u našoj mogućnosti da joj damo život i pokažemo ljudima da se to može“, rekla je Elizabeth.

Ali ona je sada s Isusom, potpuno izliječena i zdrava.

„Nismo željeli da ta molitva bude tako uslišana, ali gledajući unatrag, došli smo do točke u kojoj smo bili mirni i zadovoljni što imamo svoja tri dječaka.“

Nakon gubitka Vivianne, članovi obitelji predložili su Henryju vazektomiju. „Ali željeli smo imati obitelj kakvu je Bog želio da imamo“, rekla je Elizabeth. I ubrzo nakon toga dobili su kćer Corrine, sada sedmogodišnjakinju.

Obitelj Jernigan / Privatni album

Budućnost je predivna

Henry je prešao put od puštanja komedije, drame i glazbe u omladinskim kampovima, crkvama i na konferencijama do govora u crkvama i prikupljanja sredstava za resursne centre za trudnice, pomažući ženama koje se suočavaju s izazovima tijekom trudnoće. Kao obitelj, Jerniganovi stvaraju i proizvode sadržaj za YouTube kanal svoje obitelji i za društvene mreže, slaveći i promičući život.

Pierce svake nedjelje u crkvi svira gitaru i planira se više uključiti u vođenje bogoslužja uz glazbu i pomaganje centrima za trudnice koje voli posjećivati s tatom Henryjem i ondje ga slušati kako pripovijeda njihovu priču.

„Ljudi gledaju Piercea i mogu vidjeti slomljenost“, rekao je Henry. „Ali on se ne osjeća slomljeno… Mi samo moramo raditi stvari drugačije. Ne morate hodati da biste živjeli. To je naš veliki obiteljski moto. To je naša molitva za Piercea, da uvijek živi taj život u izobilju.“