Nakon što je protumačio liturgijska čitanja i osvrnuo se na slavlje blagdana Gospe Lurdske, mons. Lingua uputio je zahvalu Hrvatima za više od 6 godina zajedničkog hoda.

„Kao što znate, spremam se napustiti Hrvatsku.

Odlazim u Zemlju koja je svima nama draga, a nazivamo je „Svetom“ jer su je posvetili ljudi poput Salomona, patrijarsi svojom nepokolebljivom vjerom, proroci svojom mudrom dalekovidnošću i, iznad svega, sam Sin Božji – koji se ondje rodio, propovijedao, umro i uskrsnuo – njegova Presveta Majka i njegovi prvi učenici.

Poput kraljice od Sabe, želim poći čista srca bez predrasuda.

Ne samo kako bih vidio ono što se događa i o čemu svi govore, nego kako bih promatrao, moleći za milost da se znam zaustaviti i za mudrost kako bih razumio. Pritom računam i na vaše molitve.“

oproštajne misa nuncija Lingue/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

„Nakon više od 6 godina službe u ovoj Zemlji, vrijeme je za svođenje računa, vrijeme je da pogledam u vlastito srce i vidim što je u njemu ostalo. Nalazim veliku zahvalnost.

Naučio sam mnogo od vas, od ove Crkve, od ovoga naroda: iz njegovih rana, iz njegovih trauma, ali i iz njegove vjernosti, njegove vitalnosti, njegove plemenitosti.

Mogao bih unedogled nabrajati niz dobra koja sam vidio kako izlaze iz čista srca tolikih među vama.

Želio bih pojedinačno zahvaliti svima koji su mi pomagali u mojoj službi. Osobito onima koji su imali suosjećanja za mene, koji su vidjeli moje rane, moje potrebe, moje slabosti i koji su se zaustavili kako bi mi pomogli.

Da, mnogi su mi, na različite načine i u različitim trenucima, pružili ruku.

Neka svatko primi zahvalu koju zaslužuje.“

oproštajne misa nuncija Lingue/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Uputio je zahvalu kolegama iz diplomatskoga zbora; biskupima koji su, uz diplomate, bili njegovi prvi suradnici; čelnicima drugih kršćanskih denominacija i drugih religija, civilnim, nacionalnim i mjesnim vlastima te Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, prenosi IKA.

Posvuda sam uvijek nailazio na otvorena vrata i otvorena srca, na razumijevanje i na iskrenu želju za suradnjom.

„Dopustite mi, ipak, da na ovaj dan uputim posebnu zahvalu bolesnicima i onima koji nose teret različitih oblika invaliditeta. Zahvaljujem onima koji su svoje žrtve prikazivali, sjedinjujući ih s Kristovom žrtvom, za mene, za Crkvu, za Svetoga Oca.

Dragi bolesnici i osobe s invaliditetom, vi koji ste ovdje nazočni ili me slušate putem radija i televizije: upravo je vaša žrtva, prikazana čista srca, najdragocjenije blago koje Crkva posjeduje.

Veliku zahvalu također želim uputiti i sestrama klauzurnim redovnicama.

I vi ste, drage sestre, prinosom svojega života i svojim molitvama dale golem doprinos mojem poslanju. Od srca vam hvala. I nadalje ću računati na vaše molitve.

oproštajne misa nuncija Lingue/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Naposljetku, treću posebnu „zahvalu“ želim uputiti onima kojima sam se divio i koje sam, koliko sam mogao, nastojao podupirati u vršenju mnogih djela ljubavi – dragulja koji krase Crkvu u Hrvata.

Mislim na dragocjeni rad Caritasa, na pučke kuhinje za siromašne, na brojne redovničke i laičke zajednice koje prihvaćaju najranjivije, na mnoge udruge koje se posvećuju marginaliziranima, osobama s invaliditetom, osamljenim starijim osobama ili mladima koji su zalutali, trudnicama, napose onima koje nemaju hrabrosti ili snage suočiti se s trudnoćom.

U svakom sam od tih djela susreo brojne osobe koje znaju gledati sa suosjećanjem, koje se znaju zaustaviti i ne proći mimo, koje vide očima srca: velika vam hvala.

„Želio bih zatim uputiti misao punu poštovanja i svima onima koji nose nevidljive rane, koje nisu ništa manje duboke ili bolne.

Onima koji u srcu još uvijek nose traume rata, dramu braće i susjeda koji su odjednom postali neprijatelji, gubitak voljenih osoba i odsutnost onih koji su nestali bez traga, kao i teškoću istinskoga pomirenja.

oproštajne misa nuncija Lingue/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

„Prije nego što završim, dopustite mi da spomenem još jednu bolnu ranu, za koju zazivam moćni zagovor Gospe Lurdske, Bezgrešne Djevice.

Da, ne možemo zanijekati da i u Crkvi u Hrvatskoj postoje rane koje, unatoč želji i već učinjenim velikim koracima naprijed, još nisu dovoljno zacijelile. Riječ je o žrtvama različitih oblika zlostavljanja koje, ako ne budemo pažljivi, mogu postati i žrtvama ravnodušnosti.

I tako uistinu završavam, spominjući se posljednje rane: rane ove katedrale.

I ona je bila pogođena te se sada oporavlja, iako je, kao što vidite, još uvijek u fazi oporavka. Ipak, u nju se već vratio njezin najugledniji stanovnik – dakako, nakon Presvetoga – koji je bio prisiljen napustiti je na gotovo 6 dugih godina: naš ljubljeni blaženi Alojzije Stepinac.“

oproštajne misa nuncija Lingue/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

„U svojoj sam prvoj propovijedi u ovoj katedrali rekao kako sam u dubini srca osjetio kako mi Blaženik govori da se ne brinem toliko o njegovoj, koliko o svojoj vlastitoj svetosti.

Ta mi se misao često vraćala, nedvojbeno više kao prijekor nego kao kompliment.

Nakon što sam obišao Hrvatsku uzduž i poprijeko, bolje razumijem tko je Stepinac bio ovome narodu i koliko je toga učinio.

Također sam shvatio da briga za vlastitu svetost ne isključuje priznavanje njegove svetosti i nastojanje da ona bude priznata. Ipak, sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna.

Kanonizacija, naime, nije svojevrsna „liga prvaka“ u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje.

Pred Bogom nema pobjednika i poraženih, jer… svi smo mi braća i sestre!

Hvala vam na pozornosti. Čekam vas u Jeruzalemu!“