Odlomak iz Lukina evanđelja (Lk 23, 1 – 25) koji smo čuli ne vodi nas na mirno i pobožno mjesto, nego nas uvodi u dramu razlučivanja, u sudnicu povijesti, pred Pilata.

To mjesto nije bilo samo prostor rimske vlasti, nego prostor ljudske savjesti. Ondje su stajali Isus i Baraba: Nevinost i nasilje, Istina i pragmatizam, vjernost Ocu i prilagodba mnoštvu.

Ondje se nije odlučivalo samo o sudbini jednoga Čovjeka, nego o smjeru povijesti.

No, to nije tek prizor iz prošlosti. To je trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka. Pred Pilatom stoji i današnji svijet. Pred Pilatom stoji i naše društvo. Pred Pilatom stoji i Hrvatska. A iznad svega, pred Pilatom stoji naša osobna savjest.

Zato na današnji blagdan blaženoga Alojzija Stepinca ovo Evanđelje ne možemo slušati s ravnodušnošću. Ono se postavlja kao pitanje koje probada srce: za koga se odlučujemo?

Za Isusa ili Barabu? Koju Hrvatsku želimo slobodnu, onu koja se ravna po istini ili onu koja traži lakši put? Koju savjest branimo, budnu ili uspavanu?

(…)

1. Dvije Hrvatske pred Isusom

Pred Pilatom ne stoje samo dvije osobe, nego dvije logike života.

Jedna je tiha, nenametljiva i postojana; druga glasna, zahtjevna i zavodljiva. Evanđelje nam time poručuje da smo u svakom vremenu naočigled Krista stavljeni pred izbor između dviju stvarnosti među kojima nema neutralnoga prostora.

Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra.

To je Hrvatska poštenih ljudi koji ne dospijevaju na naslovnice, ali na svojim leđima nose breme društva.

To su liječnici kojima je bolesnik važniji od zarade; odgojitelji i učitelji koji ne poučavaju samo znanju nego i vrlinama; radnici koji rade predano i marljivo; vojnici i policajci koji hrabro štite red i sigurnost; svećenici, redovnici i redovnice koji ostaju vjerni svome pozivu; majke i očevi koji se žrtvuju i s ljubavlju odgajaju djecu.

To je Hrvatska ljudi koji rade savjesno i pošteno, „krvavo se znojeći“ (usp. Lk 22, 44), jer nisu pristali prodati savjest za napredovanje, položaj ili dodatnu korist. Njih se često gura na rub, zaobilazi ih se, omalovažava ili ismijava kao „naivne“ jer se ne uklapaju u mentalitet rečenice: „Svi to rade.“

A upravo su ti ljudi – nevidljivi, strpljivi i ustrajni – najveći kapital hrvatskoga društva.

Druga je stvarnost Hrvatska ranjena grijehom.

Poput Barabe, ona bira kratkoročnu korist umjesto istine.

To je Hrvatska u kojoj se ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjeka mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općem dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa.

U toj se Hrvatskoj prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro, a savjest se uspavljuje ispraznim opravdanjima: „Nisam ja jedini“, „Takav je sustav“, „Moram se snaći“.

U toj se Hrvatskoj grijeh više ne doživljava kao rana, nego kao normalnost; a odgovornost kao teret koji treba izbjeći. Ona nije nužno zla u namjeri, ali je opasna u navici jer naviknuti se na zlo znači prestati ga prepoznavati.

No, Evanđelje nas ne pušta da ostanemo promatrači. Ono ne pita apstraktno kojoj Hrvatskoj pripadamo i kakvu Hrvatsku gradimo, niti dopušta da se sakrijemo iza kolektiva. Pitanje je osobno, bolno i spasonosno: koga danas puštam na slobodu u vlastitome srcu?

Barabu svojih kompromisa ili Krista svoje savjesti?

Blaženi Alojzije Stepinac pokazuje da se ta odluka ne donosi jednom zauvijek, nego svakodnevno. I da o toj tihoj, često nevidljivoj odluci ovisi ne samo svetost pojedinca, nego i budućnost naroda.

2. Iskušenje pranja ruku

Uz Isusa i Barabu, evanđelje po Luki pred nas stavlja još dva lika koji su možda najopasniji jer su nam često najsličniji: Pilata i Heroda (usp. Lk 23,7-12). Oni ne viču, ne traže otvoreno zlo, ne nose nož ni okove. Njihovo oružje je drukčije – ravnodušnost, ironija i bijeg od odgovornosti.

Pilatovska savjest vidi nepravdu, prepoznaje istinu, ali ne želi platiti njezinu cijenu. Zato pere ruke. To je savjest koja se skriva iza rečenica koje zvuče razumno i umirujuće:

„Nisam ja kriv.“ „Što ja tu mogu?“ „Neka odluče drugi.“ „Važno je sačuvati mir.“

Ali evanđelje je neumoljivo: pranje ruku nije neutralnost, nego sudioništvo. Pilat nije osudio Isusa zato što nije znao istinu. Osudio ga je zato što mu je istina bila preskupa.

Herod, s druge strane, ne pere ruke, on se ruga (usp. Lk 23,11). Istina mu je zanimljiva, ali neobvezujuća. Traži čudo, zabavu, spektakl. Kad ga ne dobije, ismijava Isusa i šalje ga natrag. Herod je lik koji se igra vrijednostima, ironizira savjest i pretvara ozbiljna pitanja u predmet šale ili cinizma.

I evanđelje otkriva s bolnom jasnoćom: Pilat i Herod postaju prijatelji (usp. Lk 23, 12). Pragmatizam i cinizam, relativizam i poruga, vrlo se lako ujedinjuju kada im to odgovara. Tako nastaju savezi bez istine, koalicije bez savjesti i politike bez moralnoga kompasa.

Koliko je puta i hrvatsko društvo palo u tu zamku!

Umorni od prijepora, iscrpljeni skandalima, razočarani neispunjenim obećanjima, mnogi su se povukli u privatnost. Prestali smo se zanimati za opće dobro, prestali moliti za one koji odlučuju, prestali vjerovati da su mogući savjesni političari, ljudi koji će u javni prostor unijeti istinu, žrtvu i odgovornost.

A upravo je to, upozorava Crkva, jedna od najtežih zabluda našega vremena. Drugi vatikanski sabor jasno kaže:

„Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena“ (GS, 43).

Vjernik se ne smije povući iz društva pod izlikom razočaranja. Povlačenje savjesti ne donosi mir. Ono ostavlja prostor nepravdi. Šutnja pred zlom ne čuva čistoću istine. Ona je slabi.

Zato je svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca tako snažno i tako aktualno. Blaženi Alojzije nije bio Pilat. Nije prao ruke. Nije birao mir po cijenu istine. Kad je savjest progovorila, znao je da je istina skuplja od kompromisa, a vjernost Bogu važnija od svake pogodbe s moćnima, ideologijama ili strahom.

U vremenu u kojem se lako postaje Herod – ciničan, ili Pilat – pragmatičan, kardinal Stepinac nas podsjeća da katolik smije biti samo jedno:

čovjek savjesti.

I da bez takvih ljudi nijedan narod ne može ostati slobodan.

3. Savjest – Stepinčeva baština i ispit našega vremena

Blaženi Alojzije Stepinac ostavio nam je baštinu koja nadilazi povijesne okolnosti i političke prijepore: baštinu nepokolebljive i čiste savjesti. Njegova snaga nikada nije bila u položaju, strategiji ili moći, nego u nutarnjoj slobodi čovjeka koji stoji pred Bogom.

Nadbiskup Stepinac znao je ono temeljno: da se čovjek može izvana prisiliti, zatvoriti, poniziti, ali da se savjest ne smije predati jer tada se gubi sve.

U trenucima kada su ideologije, s lijeva i s desna, tražile šutnju, relativizaciju ili suglasnost nadbiskup Stepinac izabrao je govoriti istinu. Ne glasno, ne huškački, ne iz mržnje, nego mirno, jasno i odlučno.

Njegov govor nije bio politički pamflet, nego moralni sud oblikovan Evanđeljem.

Upravo zato bio je opasan svima koji su htjeli savjest podrediti političkome sustavu.

(…)

U životu kardinala Stepinca savjest nikada nije bila odvojena od Krista. On nije slijedio savjest protiv vjere, nego savjest oblikovanu vjerom.

Zato njegova vjernost savjesti nije bila tvrdoglavost. Bila je poslušnost Bogu. Nije bila prkos. Bila je poniznost pred Istinom.

I upravo tu leži ključna poruka za naše vrijeme: vjernost savjesti uvijek je plod vjernosti Kristu, čak i onda, a možda osobito onda, kada vodi putem križa.

(…)

4. Hrvatska u grobu i nada uskrsnuća

Nerijetko se čini da je Hrvatska razapeta između ideala i stvarnosti, između onoga što je mogla biti i onoga što jest.

Neki imaju dojam da leži u grobu razočaranja: iscrpljena dugim prijeporima, umorna od nepravdi, osiromašena iseljavanjem, ranjena nepovjerenjem.

Poput učenika na putu u Emaus koračaju pognute glave govoreći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24,21). Lađe su, čini se, potonule; snovi o pravednome društvu, o poštenome radu, o budućnosti djece izgledaju kao uspomene iz neke druge povijesti.

Ali kršćanska vjera ovdje jasno poručuje da se kršćanin ne zaustavlja na Velikoj suboti. On poznaje tišinu groba, ali ne pristaje na beznađe. Zna da grob nije posljednja riječ povijesti, nego mjesto s kojega Bog započinje nešto novo.

(…)

Mi vjerujemo u Uskrsloga Krista. Vjerujemo da život ima posljednju riječ, a ne smrt; da istina nije poražena ni kada je utišana; da žrtva nije uzaludna ni kada se čini zaboravljenom.

Uskrs ne briše rane, on ih proslavlja. Ne poništava križ, nego mu daje smisao.

Zato i narod koji prolazi kroz Veliki petak i Veliku subotu nije osuđen na propast, nego je pozvan na obraćenje nade.

Kao što mladica probija tvrdu i ispucalu koru zemlje, tako i danas u Hrvatskoj niče život. Ne uvijek ondje gdje bismo ga očekivali, ne bučno i spektakularno, nego tiho i postojano.

Niče u ljudima savjesti koji ostaju vjerni dobru bez pljeska; u onima koji se žrtvuju za obitelj, bolesne, starije, siromašne; u mladima koji unatoč svemu biraju ostati u svojoj domovini; u molitvi skrivenoj od očiju javnosti, ali dragocjenoj pred Bogom.

Iz homilije zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na blagdan bl. Alojzija Stepinca 10. veljača 2026. u zagrebačkoj katedrali. Cijelu homiliju možete pročitati na stranicama IKA-e.