S osobitim pijetetom prisjećamo se pada Vukovara, grada heroja i onoga što se dogodilo po njegovoj okupaciji s naglaskom na događaje koji su se dogodili na 5 kilometara udaljenoj Ovčari.

„Vukovar i Borovo Naselje bore se na život i smrt. A tamna strana života u Vukovaru svakako su podrumi i skloništa, gdje je u mnogim higijenska razina bijednih stanovnika na razini ranog srednjeg vijeka. I to je slika i prilika grada, koji je kao grad, slobodan i kraljevski, stariji dvije godine od Zagreba. Na tom prostoru prije 4 tisuće godina jelo se žlicama i viljuškama, bolje se i oblačilo i živjelo nego danas“, javio je u eter 11. studenog 1991. Josip Esterajher s Hrvatskog radija Vukovar.

Tog dana u Vukovaru se počelo pričati o onome što se dogodilo dan ranije – okupirani su Bogdanovci, selo između Vukovara i Vinkovaca preko kojeg je, kako su se nadali Vukovarci, trebala stići toliko željena pomoć. Istoga dana srpske snage izvele su napad iz smjera Lušca na Priljevsku cestu te zauzele nadvožnjak koji je spajao Borovo naselje s Vukovarom, a u Vukovaru su zauzele područje Milova Brda, jednu od ključnih otpornih točaka obrane Vukovara.

Onima koji su te činjenice bili svjesni postalo je jasno da je obrana grada, koji je već tjednima bez struje i vode, pred slomom. Onima koji tih činjenica nisu bili svjesni da više nema mogućnosti da se grad održi postalo je jasno 17. studenog. Neki su se tog dana još borili, neki su čekali rezultate pregovora s JNA, neki su se pripremali na proboj iz grada, a neki su se iz grada već probijali, neki su pak branitelji otišli u podrume k svojim obiteljima u neizvjesnosti očekujući što će se dogoditi. Dobar dio ljudi sklonio se u prenatrpanu vukovarsku bolnicu, odnosno ono što je od nje ostalo. Iako je u Zagrebu postignut dogovor o evakuaciji ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice koji je u ime JNA potpisao general Rašeta on nije ispoštovan.

Jedna od spomen ploča na Ovčari / Foto: Borna Marinić

U bolnicu se 19. studenog sklonio s roditeljima i Zdenko Novak, 32-godišnjak, branitelj Vukovara, vjerujući kako slijedi evakuacija, a kako je tijekom sukoba ranjavan četiri puta, upisan je na popis ranjenih osoba. Vojska JNA, dobrovoljci i teritorijalci po sporazumu u bolnicu nisu smjeli ući prije predstavnika Međunarodne zajednice. Međutim u prijepodnevnim satima spomenutog datuma u bolnicu je pristigao bataljun vojne policije iz sastava Gardijske motorizirane brigade JNA te je postavljena straža uz kontroliran ulaz i izlaz. U jutarnjim satima 20. studenog svima pokretnima naređeno je napuštanje bolnice iz koje su otpremljeni autobusima prema Sajmištu u vojarnu JNA. Autobusi, u kojima je u svakom bilo oko 60 zatvorenika i dva čuvara JNA nakon zadržavanja u krugu vojarne na Sajmištu odvezeni su autobusima u pravcu sela Negoslavaca, prema hangarima na poljoprivrednom dobru VUPIK-a na Ovčari u blizini grada. Što se ondje dogodilo saznati ćete uskoro.

Doktorica Ana FIlko koja je doktorirala na temi „Masovne grobnice žrtava Domovinskog rata na području hrvatskog Podunavlja” ističe kako je odabir hangara na poljoprivrednom dobru VUPIK-a na Ovčari kao sabirnog mjesta za ratne zarobljenike proveo Dragan Vezmarović, tada komandant čete vojne policije 80. motorizirane brigade JNA, kojem je 18. studenog 1991. godine komandant Milorad Vojnović naredio pronalazak mjesta za smještaj veće skupine ratnih zarobljenika.

Hangar na Ovčari, koji je prethodno korišten za skladištenje poljoprivredne mehanizacije, upravo je odgovarao kao objekt za smještaj veće skupine zarobljenika jer nije zahtijevao veće intervencije uređivanja te je nudio mogućnost kontrole ratnih zarobljenika u slučaju pokušaja bijega. U njega su prije nego što su odvedeni u Srbiju u noći s 18. na 19. studenog bili smješteni vojnici koji su se padom grada predali na Mitnici.

Osobni predmeti ubijenih na Ovčari (ICTY)

Nažalost iduća skupina zarobljenika koja je dovedena u hangar nije imala sreće da bude odvedena u zarobljeništvo. Autobusi koji su tu skupinu odvozili iz Vukovara stigli su pred hangar oko 15 sati, a procjenjuje se kako je otprilike u to vrijeme radniku na farmi VUPIK prišao vojnik u uniformi JNA te mu naložio da doveze parkirani bager. Nakon izlaska iz okružja farme, zajedno s vojnikom odvezao se do kraja šume te mu je naređeno da bagerom iskopa rupu koja će iste večeri biti lokacijom masovne grobnice. Pred hangarom je po dolasku autobusa formiran špalir od približno 20-ak četnika i srpskih pobunjenika, dug 8 do 10 metara. Čekajući u autobusu sve to promatrao je Vilim Karlović koji je čudom preživio pakao Ovčare o čemu je napisao i odličnu knjigu „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. O tome kako je doživio dolazak pred hangar pored ostalog piše:

“Znam da i mene čeka sve to što gledam ispred sebe, pripremam se psihički i mislim da bih mogao izdržati batine u kordonu; ako mogu ovi ranjenici, mogu i ja, iako mnogi ljudi od batina padaju na tlo. Ne znam što se događa u hangaru jer ništa ne vidim. Čujem samo galamu četnika te udarce, jauke i zapomaganja naših ljudi, a to nikako nije dobro. Uopće, galama je velika, jer svi viču: vojska koja ljude iz kolone tjera u koridor, oficiri koji to koordiniraju, četnici i teritorijalci ispred hangara i u njemu. Prema mojoj procjeni već je dvadesetak ljudi u hangaru, zapomaganje naših sve je jače i glasnije, a meni su u mislima sve one motike, lanci, sjekire i ostalo čime se te batine dijele.

Oprosti mi, Bože, ne vjerujem više u spas! Bože moj, gubim vjeru da ću iz ovoga izaći živ! Nitko me ne može spasiti ove strahote! Gospe moja, molim te da izdržim dostojanstveno sve muke! Ne molim više za spas nego za snagu i vjeru da izdržim sve muke. Gruber i ja se pogledavamo, sliježemo ramenima i u nevjerici odmahujemo glavama. Jadna i ponižavajuća situacija, odrasli ljudi bespomoćno čekaju u redu za svoju porciju batina te izljev bijesa i mržnje naših neprijatelja. Hangar se neprestano puni ljudima i sve mi je teže slušati njihova zapomaganja. Nikad u životu nisam čuo kako odrasli ljudi vrište od nevjerojatnih bolova, ispuštaju urlike koji nisu slični ljudskome glasu.

Kako da ti se molim, Bože? Što da tražim od Tebe? Da molim za život ili brzu smrt? Da molim za snagu ili milost, no što je ovdje milost!? Imajući na umu kakvim oružjem su naoružani naši krvnici u hangaru, jedina milost je brza smrt. Kako biti spreman na smrt? U našem autobusu je tiho i mirno, nema komešanja ni žamora, svak je utonuo u svoje misli i čeka svoju sudbinu. Mislim da u nama svima ipak tinja neka nada da nećemo završiti u tom hangaru užasa. Ispražnjen je i drugi autobus koji također odlazi, a stvorena je nova kolona koja čeka na svoj red. Galama ne prestaje, ali najviše razabirem zvukove udaraca i jauke.

Nekolicina četnika s toljagama izlazi iz hangara pa zastaju pored kordona kao da se malo odmaraju. Ostali četnici neumorno mlate ljude psujući pritom, kao da time žele sebe, a i druge, dodatno motivirati za što učinkovitije batinanje. Krici ljudi paraju uši, ne želim više to slušati, ali ne mogu si pomoći. Na satu u autobusu je petnaest i trideset minuta, križić krunice držim čvrsto u ruci i osjećam kao da mi se urezao u dlan. Rastrgan sam, znam da me sve to čeka, a ipak ne vjerujem da je moguće da ću i ja to proći.

Molim se: čas u sebi, čas šapćući, gledajući i slušajući stravične prizore. Da nisam nikada vjerovao u Boga, sad bih vjerovao i molio. Tek sada shvaćam svu svoju slabost i koliko mi Bog sada treba i znači. Molitve mi ne silaze s usana, nikad se predanije nisam molio. Molim Boga da mi da snage izdržati sve muke koje me čekaju. Bože, samo Ti znaš što me sve čeka i znaš koliko mogu izdržati!  Dopiru li moje molitve do tebe? Hoćeš li mi dati snage da sve izdržim, Gospode moj dobri? Daj mi snage, daj poslušaj moj vapaj!

Ne mogu više gledati kako se iživljavaju nad jadnim ljudima pa spuštam pogled. Znam da ću i ja uskoro doći na red, ali sad želim što dulje ostati ovdje. Krici ljudi nadglasavaju galamu oko hangara, što me tjera da se još intenzivnije molim. Koliko god netko bio hladnokrvan i imao iskustvo ratovanja, s proživljenim patnjama ljudi koje su uz to neminovne, na ovakva mučenja ne može biti spreman. Uza sve tjelesne boli, ovo su boli srca i duše. Ponižavanje ljudskog dostojanstva ovdje prelazi granice. Ovdje je čovjek nitko i ništa, njima ljudsko biće ne vrijedi više od običnog crva ispod kamena. Ljudi, osim odjeće, nakita i novčanika, ostavljaju ovdje i svoje dostojanstvo.”

Molitve Vilima Karlovića su uslišane, iako je ušao u hangar, preživio je Ovčaru, baš kao i Zdenko Novak. Naime nakon mučenja u hangaru grupe od 10 do 20 zarobljenika izvođene su iz hangara te ukrcavane u vojni kamion JNA prekriven ceradom. Na taj su način po grupama zarobljenici odvezeni do rupe iskopane tog popodneva te su ih u večernjim satima i u noći s 20. na 21. studenog 1991. godine pogubili pripadnici Teritorijalne obrane i srpskih paravojnih snaga. Novak se nalazio u trećoj grupi koja je vojnim vozilom krenula prema ribnjaku Grabovo, a nakon pet do 10 minuta vožnje vozilo je u velikoj udolini skrenulo lijevo te je Zdenko Novak, ugledavši šumu bagrema odlučio iskočiti iz vozila, da bi nakon nekoliko trenutaka čuo više rafala pucnjave te nekoliko pojedinačnih pucnjeva. U neprijateljske ruke pao je opet u Petrovcima te je završio u srbijanskim logorima sve do 14. kolovoza 1992. kada je dočekao slobodu u razmijeni „svi za sve“. Upravo on bio je taj koji je donio strašnu vijest o tome da 250 do 270 osoba koje su iz vukovarske bolnice na Ovčaru više nisu među živima. O svemu je javno progovorio za Vjesnik u listopadu 1992. u članku naslovljenom „Ranjenike su izveli na stražnji izlaz“. Taj članak u kojem je Novak progovorio pod pseudonimom Ivan zainteresirao je francusku novinarku Florence Hartmann da dodatno rasvijetli priču o nestanku ranjenika iz vukovarske bolnice.

Naime nakon Novakovog svjedočanstva francuska novinarka Florence Hartmann i njezina kolegica otišle su u Vukovar. Tražeći lokaciju južno od grada susrele su skupinu mještana koji su od njih zatražili dokumente, a nekoliko minuta kasnije do njih je stiglo vozilo Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda u kojem su se nalazila dva ruska vojnika.

Foto: Screenshot

Svjedočile su tako sastanku lokalnih Srba i vojnika ruskog bataljuna koji su mještanima u spremnicima donosili gorivo. Nakon što su zaprijetile prijavom za „švercanje“ goriva ako im ne pruže potrebne informacije, ruski su vojnici ponudili pokazati im put do grobnice te su na taj način pronašle lokaciju masovne grobnice.

Neposredno nakon otkrića, Florence Hartmann piše članak za Le Monde naslovljen „Ujedinjeni narodi istražuju vukovarsku masovnu grobnicu“. U njemu opisuje kako između zaseoka Ovčara i jezera Grabovo šest ruskih vojnika, pripadnika RUSBAT-a, stražari danju i noću čuvajući komad terena, prenoseći pri tome njihovu izjavu: „Čuvamo lubanje i komade udova koji su se pojavili na površini zemlje, omekšale od kiše. Vjerojatno ih ispod ima još puno.“ Istog mjeseca lokaciju je posjetio forenzičar Clyde Snow koji je komisiji Ujedinjenih naroda podnio izvješće u kojem navodi:

„Po površini neravne zemlje veličine 10 x 30 m, bili su razbacani skeleti mladih muškaraca sa skeletnim znakovima traume nanesene prije smrti. Po mišljenju stručnjaka, čini se da se ovi skeleti raspadaju i izlaze iz masovne grobnice, koja moguće da sadrži još mnogo tijela.“

Igor Kačić – najmlađa žrtva Ovčare / Foto: Borna Marinić

Odmah potom Snow odlazi u Zagreb gdje kroz razgovor s Novakom nedvojbeno zaključuje da se radi o masovnoj grobnici u kojoj su posmrtni ostaci nestalih iz vukovarske bolnice. Lokacija je odmah stavljena pod 24-satni nadzor UNPROFOR-a no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu.

Potkraj kolovoza 1996. napokon su počele ekshumacije. Tijekom četrdeset dana ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih dvjesto, dvije žene Ružica Markobašić, koja je bila u petom mjesecu trudnoće i Janja Pothorski, tri dječaka mlađa od 18 godina – najmlađi Igor Kačić te Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog. Također ubijena su i tri oca sa sinovima Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček, kao i dva rođena brata, Tomislav i Vladimir Kolak. Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe. Šest osoba je neidentificirano, a za 58 posmrtnih ostataka još uvijek se traga.

Spomenik Ružici Markobašić / Foto: 40 dana za život

Pred Međunarodnim sudom Pravde za bivšu Jugoslaviju u Hagu podignuta je optužnica prema kojoj je pokrenut proces protiv tzv. Vukovarske trojke: majora JNA Veselina Šljivančanina, kapetana JNA Miroslava Radića, pukovnika JNA Mile Mrkšića. Haški sud trojici bivših zapovjednika JNA optuženih za ubojstva 264 osobe na Ovčari usprkos masovnom pokolju za koji ih se tereti, presudio je da ukupna zatvorska kazna “vukovarskoj trojki” iznosi tek, 25 godina.

Veselin Šljivančanin osuđen je na pet godina zatvora, Miroslav Radić oslobođen je svih optužbi jer nije dokazano da je bio na mjestu pokolja, a Mile Mrkšiću sud je izrekao kaznu od 20 godina zatvora. Pored toga 2003. godine, tužiteljstvo za ratne zločine Srbije optužilo je Miroljuba Vujovića i 15 drugih osoba za ratni zločin protiv vojnih zarobljenika u Ovčari.

Godine 2004., dodatno su optuženi i Milan Lazunčanin te Predrag Dragović. Svih 18 optužbi spojene su u jedan slučaj. Sudski postupak završio je 2005. godine kada je 15 optuženih proglašeno krivima te dobilo zatvorske kazne od 5 do 20 godina. Međutim, srpski vrhovni sud poništio je presudu i vratio cijeli slučaj na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku 13 osoba osuđeno je, a pet osoba oslobođeno.