Operacijom Maslenica su Hrvatska vojska i policija pokazale da su sposobne izvesti istovremeni udar na nekoliko desetaka dugoj bojišnici i u kratkom roku ovladati okupiranim teritorijem. To su pokazale ne samo srpskim snagama, već i međunarodnoj zajednici skeptičnoj prema kapacitetu hrvatskih snaga za provedbu takve operacije.

Ova se operacija tijekom priprema isključivo nazivala kodnim nazivom Gusar izuzev u par dokumenata gdje nosi naziv Zima-93. Stoga ostaje nejasno tko je i kako dao naziv koji se vrlo brzo uvriježio među hrvatskom javnosti i koji danas upotrebljavamo, ali je sasvim jasno da je naziv Gusar bio ideja Ante Gotovine.

Tada brigadir Gotovina, kao zapovjednik Zbornog područja Split, s načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Jankom Bobetkom najzaslužniji je za uspješnu provedbu operacije Maslenica. Bobetko je 3. siječnja 1993. na sastanku sa zapovjednicima Operativnih zona i gardijskih brigada izložio plan prema kojem je krajnji cilj operacije bio blokada Benkovca te deblokada Velebita. Na koncu sastanka izjavio je:

To je neodloživ zadatak, Masleničko ždrilo mora se zauzeti! To je izuzetan politički impuls i preduvjet za funkcioniranje gospodarstva. To nije fantazija. Nema razloga da se živi u neizvjesnosti.

Unatoč poteškoćama s kojima se tijekom priprema nosila 4. gardijska brigada, svi su preduvjeti zadovoljeni u drugoj polovici siječnja, a 21. dan tog mjeseca određen je za početak operacije. Ipak ona je odgođena za jedan dan. Početka se pokojni general Rajko Rakić, tada Gotovinina desna ruka, prisjetio idućim riječima:

Sjećam se da je napad bio 21. siječnja predviđen i da su se dogovorili da to ne bude 21., nego 22. siječnja. Vjerojatno su se čekala neka druga odobrenja, zeleno svjetlo. Naravno, ja ne mogu znati što se sve u našem Glavnom stožeru odvijalo. Uglavnom, Gotovina je to malo sa zadrškom odobrio, ali je odobrio.

Počelo se ujutro 22., oko 6-7 sati. Pješaštvo, topništvo, oklopništvo i tako dalje i tako dalje, i počela je ta velika i po mnogočemu jako specifična vojna operacija. Zašto specifična? Specifična po tome što prvi put u Hrvatskoj vojsci jedna operacija obuhvaća snage Kopnene vojske i Specijalne policije, snage Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koje je imalo Zrakoplovnu bazu Lukovo Šugarje i Hrvatske ratne mornarice s bazom u Ražancu. Dakle, nikad takve snage nisu bile skupljene na jedno mjesto i nikad ni jedna operacija nije bila tako različita po mnogim, mnogim detaljima.

Maslenica 1993. / Foto: Arhiva Borne Marinića

Navest ću samo jedan detalj, a to je da su to bile postrojbe prilično umanjenog brojnog stanja, da su bile različito opremljene, da su bile različitog naoružanja. Da su bile s različitim borbenim iskustvom u prethodnim borbenim djelovanjima. Da su neke bile prilično iscrpljene na Južnom bojištu, da su neke prekasno mobilizirane, i tako dalje. Ali mi kad govorimo o operaciji, Maslenica, mi sve to podrazumijevamo kao normalno jer da se nije išlo u takve rizike nikad ništa ne bi uradili. Kaže se da ništa nisu uradili samo oni koji nisu ništa ni poduzimali.

Operacija je imala četiri glavna napadajna pravca

Na sjeveru snage specijalne policije, koje su od ljeta 1992. godine boravile na Velebitu, na toj su planini u izuzetno teškim uvjetima već prvog dana operacije napravile dar-mar u neprijateljskim redovima. U ranim jutarnjim satima pripadnici specijalne jedinice Alfa zajedno s jedinicom Baruni i domaćim policajcima iz Like sačekala je u zasjedi srpske snage koje su iz Svetog Roka krenule na Velebit pomoći napadnutim suborcima.

Ukupno je poginulo 22 vojnika koji su u dva kamiona i pinzgaureu sačekani na Majstorskoj cesti koja vodi prema Obrovcu. Na vrhovima specijalci iz drugih jedinica osvajaju važne velebitske kote. Kako je to izgledalo na Tulovim gredama opisao je zapovjednik voda Specijalne jedinice policije BATT Ivica Glavota, jedan od četvorice braće Glavota koja su sudjelovala u operaciji Maslenica iz koje se jedan od njih, Mario, nikada nije vratio.

Dolaskom na polaznu crtu jugoistočno od Bukve na Alanac uslijedile su dodatne konzultacije s meni nadređenim Vladom Kalauzom, tada pomoćnikom zapovjednika u našoj jedinici. Predložio sam i složili smo se da povedem pet dragovoljaca i pokušamo neutralizirati neprijatelja na položaju Tulove grede jer manja grupa ljudi lakše se može neopaženo kretati i realizirati prednost iznenađenja. Noću smo krenuli s Kneževića na izvršenje da bi pred zoru stigli na polaznu crtu.

Tigrovi 1993.

Dragi Bog je te noći pogledao na nas i spustio gustu maglu, što će se kasnije pokazati kao važan čimbenik da nismo imali niti jednu žrtvu u osvajanju Tulovih greda. Uz pomoć lokalnog vodiča, došli smo do ceste Mali Alan – Tulove grede, nekih 600 metara udaljeni od neprijateljskog položaja. Nas šestorica prepuzali smo taj put po snijegu, hladnoći i magli. Nedaleko od njihovih položaja naišli smo na prekinutu telefonsku žicu i prateći ju došli smo takoreći u neprijateljski bunker. Došavši do izgrađenoga kamenog vjetrobrana uz cestu, shvatili smo da dolazimo na same Tulove grede.

Nakon obostrane izmjene vatre, neprijateljski položaj bio je neutraliziran. Tu smo pričekali ostatak jedinice i krenuli prema Potpragu, gdje su bili neprijateljski minobacači. Tijekom istog dana osvojili smo Potprag i tu smo, iscrpljeni od prethodne noći i dana, odlučili prenoćiti. Prespavali smo gotovo na otvorenom, uz vatru, u vrećama. Tu noć na nas je palo i do desetak centimetara snijega.

Dragi Bog je te noći pogledao na nas i spustio gustu maglu, što će se kasnije pokazati kao važan čimbenik da nismo imali niti jednu žrtvu u osvajanju Tulovih greda.

Ovladavanje okupiranim podvelebitskim prostorom bio je jedan od dva ključna cilja operacije Maslenica. Zamišljeno je da se uspjehom snaga Specijalne policije na Velebitu, te oslobađanjem podvelebitskog prostora, s naseljima Rovanjska, Jasenice, Maslenica, Nekići i brojnim okolnim zaseocima, konačno stvore uvjeti za prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske. Time bi protivničke snage bile odbačene prema Obrovcu. Na ovom smjeru napada dogodio se zastoj u napredovanju koji je uključivanjem ojačane satnije 6. gardijske brigade iz Gospića, kasnije preimenovane u 9. gardijsku brigadu, bio nadvladan.

Potonski most

Neprijatelj je poražen i potisnut je u Obrovac. Zauzeti su dominantni položaji uzvišenja, oslobođena je sjeverna strana Novigradskog mora i omogućen je pristup Novskom ždrilu, te su napokon stvoreni uvjeti za dizanje pontonskog mosta kojime je iznova prometno spojena Hrvatska.

Kako je to izgledalo prisjetio se Ante Žoni Maksan, zapovjednik Taktičke grupe 112, sačinjenje uglavnom od dijelova 112. brigade Zadar:

Mi smo na Masleničko ždrilo izbili već 23. siječnja, znači drugi dan. Međutim, dan-danas postoji fama oko toga da zašto ja nisam kao zapovjednik Taktičke grupe izvijestio zapovjedništvo o tome da se nalazimo na Masleničkom mostu. To nisam napravio iz jednog prostog razloga: bili smo u tijeku napadajne akcije, ja još nisam izvršija kompletno zadaću čišćenja prostora, di mogu osigurati ljude koji su već izašli na Maslenički most da bi ušli u selo Maslenica. Doveo bih njih u opasnost, jer to bi se dalo u javnost. A imali smo i problem veze cijelo vrijeme, i to moram napomenuti. Jako teško smo stupali u kontakt, mi s njima – oni s nama, i s izviđačima također jer veze nisu radile. Jednostavno, konfiguracija terena nije dozvoljavala.

Zastava na srušenom Masleničkom mostu je podignuta 24. siječnja poslijepodne.

Ujutro 24. siječnja, uglavnom smo sebi već dali prostora da možemo uvesti određeni dio postrojbi prema Masleničkom mostu, i da se pripremimo lagano za ulaženje prema selu Jasenice, od Maslenice prema selu Jasenice, odnosno kod Vulića Dolca. (…) Uslijedilo je čišćenje tog prostora, odnosno panično bježanje neprijatelja.

Zastava na srušenom Masleničkom mostu je podignuta 24. siječnja poslijepodne. To je kratko trajalo, to je trajalo jednu minutu, i nazad. Jer ja kao zapovjednik nemam mogućnosti biti na dizanju zastave, a u tijeku mi je napadajna akcija. A ponos postoji, jer simbolika je bio Maslenički most, koji je bio srušen, doći, osigurati taj prostor. To smo i učinili. 

Maslenica 1993. / Foto: Arhiva Borne Marinića

Iako je o zahtjevnosti zadaća i zadataka možda i neumjesno govoriti ili nekoga isticati činjenica je da je najveći zalogaj u operaciji Maslenica pripremljen 4. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske. Ona je dobila dva iznimno zahtjevna pravca napada, onaj iz Posedarja prema Podgradini te zatim Paljuvu i Novigradu odnosno Pridragi te onaj od Zelenog hrasta preko Islama Latinskog i Islama Grčkog do Kašića i Smilčića. Na oba pravca pratili su ih, treba to istaknuti, domicilni branitelji okupljeni u 7. domobransku pukovniju.

Teško je i sumirati sve pogibije i borbena djelovanja 4. brigade u operaciji Maslenica, a bilo ih je zaista mnogo stoga ovaj put izdvajamo dio sjećanja Joze Šerića, tada zapovjednika 3. bojne koja je netom ranije, zbog preustroja brigade, nastala fuzijom 1. splitske i 3. imotske bojne. Njegova postrojba uz pomoć oklopa vrlo brzo oslobodila je Islam Latinski i Islam Grčki i bez gubitaka stigla u Kašić, jedno od dva do tri mjesta u kojima su se u Maslenici vodile najteže borbe:

Bilo je svakakvih situacija, među njima i onih smiješnih. Dolaskom kod crkve u Kašiću, tu smo zarobili jedan tenk, a posada tenka nam je pobjegla. Onda smo išli u prve kuće, u pretraživanje terena. Jedan od tih tenkista nam je pobjegao u kuću. Ušli smo za njim u kuću, bila je neka gospoda, valjda mu mater. Nismo ga uspjeli uhvatit, on je pobjegao kroz prozor, ali mu je ostala futrola od naoružanja, a baka je rekla da mu ne diramo to, da je on malo nagao, da će se ljutiti ako mu budemo dirali njegove stvari, na što sam ja rekao da ćemo ga mi vidit, da mi je to prijatelj, da ću ga ja do Smilčića negdje naći već dole. A jesmo li ga našli, ne znam.

Maslenica 1993. / Foto: Arhiva Borne Marinića

Najveća borba je bila upravo u Kašiću jer selo je dosta gusto naseljeno tako da se za svaki, svaki dio kuće trebalo boriti. Ručne bombe su se dobacivale iz dijela dvorišta u dio dvorišta. Čak znam u jednoj prigodi ispred nas su proletila dva neprijateljska vojnika, bio je Ljubo Ugrina, ovako malo je bio jači dečko. Ja sam imao pušku na spremnosti na rafal i nisam smio pucati da njega ne pogodim, a on nije odreagirao. Bacili smo dvije ručne bombe u dvorište, oni su se vratili u kuću do, i onda smo se zaletili do njih i gledamo gdje su. Dvorište klasično, bunar, hidrofor… Sad smo gledali di je, ili su pobjegli u baštu ili su se popeli na kat. Meni je iza leđa nešto šušnulo, ostao je jedan taj neprijateljski vojnik u hidroforu, u onoj maloj spremnici i mogao me ubiti, ali nije pucao. Onda smo tražili da iziđe i čovik se predao i odveden je za Zadar.

Bilo je čak doli u Islamu Grčkom situacija da si pitao vatre neprijateljskog vojnika kad bi htio zapaliti cigaru.

Imao sam sreću i ja mu i danas zahvaljujem što me nije ubio, a mogao je. (…) Mi smo imali 167 ljudi kad smo krenuli u ovu operaciju, a 128 ljudi 3. bojne ju je završilo s tim da smo imali nešto ranjenih, nešto mrtvih. Jedan dio ljudi je bio i potjeran zbog nediscipline sa samog bojišta, a jedan dio ljudi je otišao i sam jer više nije mogao izdržati. Naime, tamo u Kašiću i okolo je stvarno bila borba prsa u prsa, za svaku kuću, bombe su se dobacivale na metar, čak po noći. Prve dvije večeri smo se miješali s njima. Bilo je čak doli u Islamu Grčkom situacija da si pitao vatre neprijateljskog vojnika kad bi htio zapaliti cigaru. (…)

Maslenica 1993. / Foto: Arhiva Borne Marinića

Što se tiče same strategijske razine sam cilj operacije je bio, znači, da u prvoj fazi izbijemo na crtu Karin – Benkovac, što nismo dostigli, a mogli smo. Četvrti dan uvečer, pred noć, ja sam dobio šifriranu poruku zapovjednika Brigade da ne idemo dalje, a već smo bili ušli u Smilčiće. Pošto je Smilčić u rupi morali smo se vratit malo nazad. Tražio sam da izađemo na Debelo brdo, da se uhvatimo sela Radmanovića i gore uzbrdo, što mi nisu dozvolili. Nakon pregovora predsjednika, načelnik Glavnog stožera je odmah zapovjedio da prekinemo sve akcije zbog sankcija Vijeća sigurnosti.

O tome kako je ustvari operacija okončana progovorio je pokojni general Franjo Feldi tada operativac u Glavnom stožeru Hrvatske vojske:

Tijek operacije pratio sam iz Glavnog stožera. Čuo sam se dnevno s generalom Bobetkom. No 24. na 25. siječnja, kasno u noć mene je predsjednik Tuđman pozvao da žurno dođem gore kod njega na Pantovčak. Javio sam mu se, imao pripremljen zemljovid sa situacijom.

Zanimljivo, prvo što me pitao: „Jesmo li u Škabrnji?“ Rekao sam mu: „Gospodine Predsjedniče, jesmo! “Mi smo tada bili ušli u Škabrnju, ali nažalost smo morali napustiti jedan njen dio jer nije bilo pričuvnih snaga da zaposjednemo i očuvamo sve potrebne položaje za držanje Škabrnje.

Jesmo li u Škabrnji?

Također, pitao me gdje se nalazi general Bobetko, na što sam mu rekao da je on u Zadru i da smo stalno u vezi s „crvenim telefonom“. Predsjednik je otišao u svoju prostoriju i obavio s njim razgovor. Što su njih dva razgovarali ja ne znam, ali je sutradan već general Bobetko bio u Glavnom stožeru. Bilo je zapovjeđeno da se operacija obustavi. U tom trenutku za nas je to bio određeni hendikep jer mi nismo postigli ciljeve koje smo planirali. Oslobođeno je uistinu veliko područje, međutim ono što smo planirali da ćemo presjeći cijelu komunikaciju prema Benkovcu, nije bilo realizirano.

Mi smo od obavještajaca dobili doduše informaciju da je na području Benkovca nastala velika pomutnja, da ljudi bježe, da napuštaju područje, da idu prema Kninu. Istodobno, imali smo informaciju da je Obrovac kompletno evakuiran i naše snage mogle su to zauzeti, no zapovijed je bila da se napad obustavi. Istovremeno, iz Beograda je kretala kompletna jedna postrojba, preko 200 oficira JNA ne bi li pomogli pobunjenicima iz Knina. Očekivani su stoga napadi neprijatelja. General Bobetko se vratio u Zagreb, a zapovijedanje preuzima brigadir Gotovina. Dva dana poslije on traži da mu se žurno pošalje pomoć 3. gardijske brigade.