Ivan Grgić rođen je 10. veljače 1962. godine u Duboševici, baranjskom selu smještenom uz samu granicu s Mađarskom. U Baranju su Ivanovi roditelji, Marko i Ana, stigli iz Bosne, točnije iz Kotor Varoša 1960. u potrazi za boljim životom, s malenom kćerkom Janjom u jednoj i koferom u drugoj ruci.. Dvije godine kasnije dobili su Ivana, zatim Jelu, pa Jakova i na koncu Antu. Otac je radio u poljoprivrednim zadrugama, najprije u Topolju, a zatim i Belju usporedno se školujući i usavršavajući te je sve do rata radio na traktorima i kombajnima skrbeći za obitelj, školujući djecu i štedeći za veću kuću koju je na koncu i kupio.

Kako je u sjemeništu u Zadru, i ja bih došao tamo, ja želim biti svećenik

Mladi Ivan već je nakon završetka osnovne škole u glavi imao viziju da bi jednog dana mogao postati svećenik. Htio je poći stopama svojeg strica, pavlina Jakova Grgića te bratića Berislava Grgića, danas biskupa u Norveškoj. Pišući pismo, tada već ubijenom rođaku, u spomen na njega 1996. Berislav otkriva Ivanove početke školovanja za svećenika koje je i dijelio s njim u sjemenište „Zmajević“ u Zadru:

U ljeto godine 1976. ja sam bio u Duboševici na svadbi tvoje sestre Janje. Ti, tek završio osnovnu školu i vesele naravi pitao si me: „Kako je u sjemeništu u Zadru, i ja bih došao tamo, ja želim biti svećenik“. Kako sam bio radostan kad smo najesen, na početku školske godine, bili zajedno. Tamo te prozvaše „Baranjac“, bio si jedan jedini iz Baranje. Ostao si za sve kolege koji su te upoznali jednostavno Baranjac. Za našu rodbinu u kotorvaroškom kraju ostao si također Baranjac, za banjolučke svećenike i časne sestre također Baranjac.

Vlč. Ivan Grgić / Foto: Banjolučka biskupija/Facebook

Bratića Berislava Ivan je slijedio i nakon završetka klasične gimnazije u Zadru otišavši u Sarajevo gdje su obojica završili studij teologije na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi. Za svećenika Banjolučke biskupije Ivan Grgić zaređen je 29. lipnja 1987. godine, a mjesec dana kasnije u svojoj Duboševici proslavio je mladu misu gdje mu je propovjednik bio monsinjor Vinko Puljić. Godinu dana službovao je kao kapelan u Banjoj Luci i Šimićima, da bi potom u jesen 1988. bio imenovan župnikom župe Ravska nedaleko Prijedora.

Hrabri pobunjenik protiv velikosrpske agresije

Neće proći dugo, a Jugoslavija se krenula raspadati u krvi. Rat koji je bjesnio na 30-ak kilometara udaljenoj Banovini osjetio se i u Ivanovoj župi. Svoje domoljublje iskazivao je u tim trenucima buntom koji je već tada upao u oči prijedorskim Srbima. Naime u kolovozu 1991. tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku obavijestio je poduzeće „Elektro-Prijedor“ i Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci da ubuduće neće više plaćati u cijeni električne energije saveznim zakonom nametnutih 3% za Jugoslavensku narodnu armiju.

„Zahtijevamo da ubuduće na mjesečnom proračunu koje šalje ‘Elektro-Prijedor’ od sume odbije tih 3% za JNA jer nismo dužni plaćati za armiju koja više nije naša armija jer je napala naš hrvatski narod“, poručio je.

Bilo je to doista hrabro od mladog 29-godišnjeg svećenika koji je iduće 1992. postao žrtva iste te velikosrpske agresije protiv koje se pobunio. Njegov brat Anto koji u Ivanu vidi zagovornika na nebu s puno boli u glasu idućim se riječima prisjetio svojeg brata:

On je mene jako volio i ja sam njega jako volio. Uvijek mi je bio uzor u životu. Kada je studirao u Sarajevu zvao me na skijaška prvenstva koja su se ondje održavala nakon Olimpijskih igrala i rado sam ga ondje posjećivao. Zvao bi ga često kada sam išao u srednju školu s telefonske govornice u pošti u Belom Manastiru. Bili smo stvarno jako bliski.

Iako je i tata išao u crkvu, on i majka bili su mi živi primjer vjere i zbog njih sam letio u crkvu kada god sam mogao i takav sam ostao do danas. Nema dana kada ne izmolim Gospinu krunicu i krunicu Božanskog milosrđa, a kako je Ivan to prenio na mene tako sam i ja to prenio na svoju obitelj.

Biskup Komarica u svojim propovijedima često je isticao kako je Ivan bio pravi primjer vjere, kako je mogao otići kao i neki drugi svećenici. On je ubijen u nedjelju, a te srijede je bio u biskupiji u Banja Luci i rekli su mu da ne ide u Ravsku, da je opasno.

Odgovorio im je – Moj narod ubijaju i ja idem kod svog naroda. Zvona neće zvoniti, ali ja ću imati misu. On je kako kaže biskup Komarica, žrtva nedjeljne svete mise.

Foto: Narod.hr

O smrti mladog svećenika u studenom 1992. izvijestio je Glas Koncila idućim riječima:

„Prema vijesti koja je stigla iz potpuno okupirane Banjolučke biskupije i noći između 7. i 8. studenog u župi Ravska, u bihaćkom dekanatu ubijen je župnik Ivan Grgić. Vijest o njegovu ubojstvu banjolučkom Ordinarijatu dojavila je tamošnja ‘krajinska milicija’. Iz te se obavijesti moglo saznati da je župnik Grgić odveden iz svoje župe i ubijen na putu prema Ljubiji. Prema tvrdnjama ‘milicije’ odvele su ga nepoznate uniformirane osobe za koje se na zna kojoj od tamošnjih mnogobrojnih paravojnih formacija pripadaju. U njegovo je tijelo prema tvrdnjama očevidaca ispaljeno oko pedeset zrna, a posebno se dalo primijetiti pojedinačne rane na dlanovima i na čelu. Na glavi sa strane također mu je nanesena velika rana.“

Moj narod ubijaju i ja idem kod svog naroda. Zvona neće zvoniti, ali ja ću imati misu

Ivanova obitelj o njegovoj je smrti saznala nekoliko dana kasnije, kada i cijela Hrvatska. Brat Anto uz puno emocija prisjeća se tog trenutka:

Ja sam za smrt brata saznao preko radija. Bio sam na položajima u obrani Osijeka u srijedu navečer. Kartali smo, nije bilo tada nekih borbi. Zapalili smo vatru, upalili tranzistor koji smo imali na položaju i čekali vijesti u 19 sati. Odmah na početku vijesti su rekli da mi je brat ubijen. Preko veze sam tražio da me puste doma. Kada sam došao kući svi su plakali, mama i tata i sestra i šogor vidjeli su vijest na večernjem dnevniku. Tek kasnije sam saznao što se dogodilo.

Dozivali su Ivana, a kada su išli potražiti svojeg župnika nisu ga našli.

Bila je noć sa subote na nedjelju. Oko pola noći, pola 1 susjedi su čuli zvuk automobila no kako su ondje bile razbacane bosanske kuće, baš i nije bilo nekih bližih susjeda. Tome tada naravno nisu posvećivali pažnju međutim kada su prijepodne krenuli na nedjeljnu svetu misu naišli su na zatvorena crkvena vrata. Dozivali su Ivana, a kada su išli potražiti svojeg župnika nisu ga našli. Ne znajući što se dogodilo javili su se Ordinarijatu u Banjoj Luci. Ivan je tada već bio mrtav. Ubojice su ga izvukle iz kreveta, uvukle u automobil i odvezle do 5-6 kilometara udaljenog rudnika Ljubija. To nisu rudnici u zemlji već iskopine ruda. Tamo su ispucali dva puta po 30 metaka iz kalašnjikova na njega.

Ivana Grgića pronašli su idućeg dana, a pokopan je 11. studenog 1992. u Banjoj Luci u svećeničku grobnicu. Obred i kasniju misu predvodio je biskup Franjo Komarica koji je u homiliji kazao pored ostalog i ovo:

Bio je spreman – poput mnogih naših vjernika – kako se to do sada – u ovom nesretnom, nametnutom nam ratu – mnogo puta pokazalo – nepravdu, mučenje, radije sam podnijeti, nego li drugome nanijeti! Bio je mirotvorac, čovjek vjere pouzdanja i ljubavi, prema svakom čovjeku bez razlike. Jedino što nije prihvaćao – jest grijeh, zaraza i robovanje grijesima – kako kod sebe samoga, tako i kod svojih vjernika. Protiv toga se svim silama svoga uma i srca borio! I u toj borbi pobijedio! Bog koji ga je pozvao u život, izbavio ga je iz vlasti zla i udijelio mu palmu mučeništva u svojoj Crkvi!

Vijesti iz Ravske slabo su stizale prema Hrvatskoj, a biskup Komarica uporno je slao pisma i apele u nadi da će teror nad Hrvatima u tom kraju prestati. Jedno od rijetkih svjedočanstava o tome što se događa u hrvatski medijski prostor donio je Peter Qwendler, koordinator Caritasa za Austriju. Novinaru Željku Ružičiću, dopisniku Večernjeg lista kasnije ubijenom tijekom opsade Sarajeva, kazao je:

Preostali Hrvati u tom i okolnim selima, kao i u Ljubiji, ne smiju noću boraviti u svojim kućama. Bježe u polja i tamo se skrivaju. Vidio sam u tim poljima velik broj ubijenih civila, a njihova tijela i sada se tamo nalaze, nisu pokopana. Jedne noći iz Župnoga ureda u Rapskoj odveden je svećenik Ivan Grgić u rudnik i tamo je masakriran. Taj svećenik bio je omiljen i među hrvatskim, i među muslimanskim, i među srpskim stanovništvom. Usmrćen je poput Isusa Krista razapet je na križu pokraj puta.

Bio sam na pokopu Ivana Grgića zajedno s banjalučkim biskupom Komaricom i tada je major tzv. Srpske vojske, koji je pratio biskupa, rekao kako oni znaju tko je ubio svećenika Grgića. To je jedan srpski vojnik koji je došao s fronte. U najvećem broju slučajeva to su samostalne skupine Srba koje nitko ne kontrolira. Oni napadaju sela, pljačkaju, pale, siluju. Postoje i skupine koje financiraju bogati Srbi u banjalučkom i prijedorskom kraju. Uvjerio sam se da su iznimno opasni, ponašaju se kao da su neuračunljivi. Sve to stvara golem strah među Hrvatima i Muslimanima, koji masovno bježe iz svojih sela i gradova.

Bog koji ga je pozvao u život, izbavio ga je iz vlasti zla i udijelio mu palmu mučeništva u svojoj Crkvi!

Pod pritiskom vršenim od strane biskupa Komarice pokrenuta je istraga o tome što se dogodilo i tko je ubio velečasnog Grgića.

U izjavi iz listopada 1993. koju je istražnom sudcu u Banjoj Luci dao Ratko Milojica, navodi se da su on, njegov rođak Boro Milojica i još jedan prijatelj, “pomalo pili” i dogovorili se da odu kod svećenika Grgića u selo Gornja Ravska i ispitaju ga o njegovoj navodnoj ulozi u naoružavanju Hrvata. Usput su pokupili Ivicu Pavlovića i svi zajedno su ušli kod svećenika u kuću gdje nisu našli oružje, ali jesu novac.

Zatim su ga„ s namjerom da ga prestraše“, poveli do rudnika Ljubija, gdje ga je Ivica Pavlović ubio.

Naređenje komande

Jedan od onih koji su ga odveli iz kuće u Gornjoj Ravskoj Ratko Milojica pojavio se u Haagu, ne kao optuženik već kao svjedok obrane Ratka Mladića i Radovana Karadžića gdje ga je tužiteljstvo suočilo s činjenicom da je sudjelovao u ubojstvu velečasnog Grgića. Tada je porekao istinitost onoga što je potpisao u listopadu 1993. te istaknuo kako je zapravo Pavlović imao „naređenje komande“ da privede Grgića, a da su mu on, njegov rođak i prijatelj pomogli u tome.

Privođenje je, međutim, otišlo u krivom smjeru kada je Pavlović navodno samovoljno i iznenada izveo svećenika kod rudnika Ljubija i usmrtio ga.

Nije podnosio, između ostaloga, da se pljačkaju tuđe kuće.

Teško je proniknuti u dušu zločinaca i reći zbog čega su ga zapravo ubili. No, jedna od stvari koja se nekima tada nije sviđala, pa i među Hrvatima, bilo je njegovo pozivanje na ćudoređe. Nije podnosio, između ostaloga, da se pljačkaju tuđe kuće. Neki su ga opominjali da bude tiši, ali on se nije dao.

Ubojstva i progoni Hrvata u Banjolučkoj biskupiji nastavila su se sve do kraja rata 1995. Te godine biskupiju je napustio i već spomenuti Ivanov bratić, danas biskup u Norveškoj Berislav Grgić. U Oslu je 1996. napisao pismo koje smo već dijelom citirali, a sada donosimo i drugi dio:

Dragi moj Ivane, znam da nisi htio otići i ostaviti svoje stado. Svećenik se uzima iz naroda i postavlja za narod. Ti si volio svoj narod, volio si Ravštane, Šimićane, Banjolučane, sve s kojima si se upoznao kroz svojih pet godina svećeništva.

Koliko si vedrine unosio svojim razgovorima među djecu i mlade obilazeći obitelji i bolesne? Ljudi su te radosno primali. Zar se nisi ničega bojao? Zar nisi ništa slutio? Zar nisi osjetio da se nekakvo zlo uzdiže, nadolazi, zlo koje razara i ubija?… Da li si možda trebao otići u Banja Luku? Skloniti se s vjetrometine… biti bliže drugim svećenicima i biskupu…

Što ja mogu reći tvome tati kad me tako pita? Kakve tajne, kakvo iskustvo si odnio sa sobom? Kad ćemo se opet porazgovarati da nam to razjasniš? Šta je sve bilo u toj noći? Ti si bio sam. A koliko je njih došlo da te odvedu? Šta su rekli, zašto i kuda?… Zašto su izabrali noć? … Je li ti ta noć bila duga, jesi li se znojio? Krist se znojio krvavim znojem…

Zločinci su morali znati da je sutra nedjelja, da će svijet doći k misi i svome ujaku…”Volio si Boga, Krista, Crkvu i čovjeka”, reče biskup na sprovodnoj misi. Ja se usuđujem reći i to evo pišem: volio si Boga iznad svega i bio si zaljubljenik u Krista. To sam doživljavao od prvih tvojih dana sjemeništa sve do Ravske. I zato sigurno znam da je obrnuto ljubav bila još veća: Bog je volio tebe i Krist te odabrao za sebe.

“Dragocjen si u očima mojim, vrijedan si i ja te ljubim!” (Iz 43,4) uzeo si za posvetni tekst svoje mlade mise. Znam koliko si to osjećao i nosio u sebi. Shvatio si to, ako se još uvijek dobro sjećam naših razgovora, već prvih godina studija u Sarajevu. To te nosilo kroz mladenaštvo, kroz kušnje i sumnje. Bog ti je jasno progovorio i ti si čuo. I meni to bi dano znati od tebe samoga. I znam da sam molio za tebe da ostaneš vjeran.

Ti si bio dragocjen i vrijedan Bogu našemu, a ostao si i vjeran. Radujem se. I mogu razumjeti župnika koji kraj tvoga odra reče:

“Bio mi je vrijedan, požrtvovan i drag suradnik”, mogu razumjeti i biskupa Franju koji reče:

“Bio je mirotvorac, čovjek vjere, pouzdanja i ljubavi, prema svakom čovjeku bez razlike”. Ti uživaš sada vječni mir… Misleći na tebe znam da sam jednoj našoj vjernici iz Banjalučke biskupije prije dvije godine, kad smo razgovarali o ratu i o svemu što pogađa naš hrvatski narod, postavio pitanje: kome je bolje: onima koji su nedužno nastradali ili onima koji su počinili zlodjela nad njima?

Ti ostaješ naš Ivan, naš Baranjac.

Gospodine, ti si ovdje na zemlji slugu svoga Ivana uresio svećeničkom službom. Vjeran svome zvanju i poslanju, on je žrtvovao svoj život i krv svoju prolio. Proslavi ga zbog njegove žrtve i daj da se u nebu s tobom navijeke raduje. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tovom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.“

Molitva za vlč. Ivana Grgića

Gospodine, ti si ovdje na zemlji slugu svoga Ivana uresio svećeničkom službom. Vjeran svome zvanju i poslanju, on je žrtvovao svoj život i krv svoju prolio. Proslavi ga zbog njegove žrtve i daj da se u nebu s tobom navijeke raduje. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.