Kao prekretnica u Domovinskom ratu često se spominje bitka za vojarne Jugoslavenske narodne armije koja se od sjevera do juga Hrvatske odvijala uglavnom tijekom rujna 1991. godine. Razoružana Hrvatska koja zbog embarga na uvoz oružja nije legalnim putem mogla doći do prijeko potrebnog naoružanja bila je prisiljena na napad na vojarne kako bi se domogla oružja. Najvažniji dio te bitke bila je bitka za objekte JNA na području nekadašnje općine Varaždin, a u kojoj su hrvatske snage izvojevale pobjedu povijesnog 22. rujna 1991. godine.

Kao glavni izvor informacija o ovom događaju poslužili su nam zapisi tadašnjeg predsjednika Skupštine općine Varaždin odnosno čelnog čovjeka grada generala Stjepana Adanića. Njega je 14. rujna, samo dan nakon što je započela blokada svih objekata JNA na slobodnom teritoriju, nazvao predsjednik Franjo Tuđman.

„Zanimalo ga je stanje u Varaždinu i regiji. Izložio sam mu situaciju u gradu i okolici, a on mi je rekao: ‘Ne dajte da vam ruše Varaždin, ne dajte da vam uništavaju Hrvatsko zagorje’, te zapovjedio: ‘ako JNA nastavi pucati po gradu i regiji, krenite na njih ako treba i golim rukama’. Ja sam tu zapovijed prenio Kriznom štabu grada Varaždina.“

Ne dajte da vam ruše Varaždin, ne dajte da vam uništavaju Hrvatsko zagorje.

Tog dana JNA je bezrazložno pucala po gradskim ulicama iz vojarne „15. maj“, a u kriznom štabu ocijenili su da su to provokacije na koje ne treba reagirali. Ipak idućeg dana počeli su otvoreni napadi na grad, počela je bitka koje je upamćena pod nazivom Varaždinski dani rata. Tog 15. rujna koordiniranim napadom zrakoplova JNA na varaždinsko uzletište, snažnim minobacačkim napadom iz Komande korpusa i vojarne “Kalnički partizani” na zgradu Policijske uprave Varaždin, te civilne objekte u gradu Varaždinu i na trafostanicu u Nedeljancu počela je bitka. Nakon toga, po zapovijedi vrhovnog zapovjednika predsjednika Tuđmana hrvatske snage pokrenule su obrambene aktivnosti.

O okolnostima Adanić piše: „Kao ratni gradonačelnik i prvi predsjednik Kriznog štaba općine Varaždin 1991. godine, znao sam mogućnosti i sposobnosti naših obrambenih snaga, znao sam da je dobra priprema ključ uspjeha u ratu, ali sam isto tako dobro znao mogućnosti JNA. Želeći prekinuti minobacački napad na Varaždin, nazvao sam general-majora Vladimira Trifunovića, zapovjednika Varaždinskog korpusa JNA nudeći mu prekid neprijateljstva i pregovore o mirnom rješenju situacije. Poručio mi je da ne želi nikakve pregovore i nastavio napadati grad. O tome sam odmah izvijestio predsjednika dr. Franju Tuđmana koji mi je rekao da branimo slobodu i mladu hrvatsku državu, te da moramo spriječiti operativni razvoj JNA u gradu i regiji što su naše obrambene snage efikasno i činile.“

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Rezultat prvog napada JNA na Varaždin bila je jedna poginula i jedna ranjena osoba, uz velike materijalne štete. Novi napad slijedio je dva dana kasnije. U napadu višecjevnog bacača raketa tipa Plamen i minobacačkom napadu 17. rujna 1991. godine gađana je i oštećena i Gradska vijećnica, simbol grada Varaždina. U tom napadu uništeno je i teško oštećeno 30 obiteljskih kuća, te drugih kulturnih, zdravstvenih, gospodarskih i sakralnih objekata. U zoru 18.9.1991. godine ponovno se pojačao intenzitet borbi sa snagama u obadvije vojarne. Nakon višesatne borbe osvojen je Dom JNA i objekt Ivančica, a u međuvremenu su bez borbe osvojene vojarne 15. maj i Pekarska. Zarobljeno je 9 časnika i 30 vojnika JNA, dok je na strani HV-a poginuo jedan vojnik, a ranjenih nije bilo. Idućeg dana, 19. rujna, u velikom topničkom napadu iz vojarne “Kalnički partizani” s 30 minobacačkih i 15 topovskih granata uništeno je desetak obiteljskih kuća, gospodarskih i kulturnih objekata. Između ostalih pogođena je i crkva sv. Sebastijana i sv. Fabijana u susjedstvu vojarne.

Tog dana u Varaždin je stigla delegacija promatrača Europske zajednice sa zadatkom pregovora i prekida sukoba. Sastali su se s gradonačelnikom Adanićem koji piše: „Na sastanku u Gradskoj vijećnici potanko sam im izložio ratnu zbilju u Varaždinu, te sam im objasnio uzroke i posljedice ratnih sukoba s JNA u Varaždinu. Analizirali smo trenutnu vojnu i političku situaciju, ljudske žrtve i materijalne štete na civilnim objektima prouzročenim napadima JNA po gradu. Poveo sam ih u obilazak grada sve do prvih crta obrane s namjerom da se sami uvjere u razmjere razaranja koje je počinila JNA u Varaždinu. Nakon toga su izjavili da su zaprepašteni razaranjima koje je počinila JNA i da nisu znali da je JNA tako agresivna. Tražili su da im omogućim odlazak u Komandu korpusa. Nazvao sam Komandu korpusa na čelu s general-majorom Vladimirom Trifunovićem i dogovorio sam im traženi sastanak.

Sukladno dogovoru krenuo sam s Europskim promatračima u Komandu korpusa na razgovore, ali su me na ulazu u Komandu korpusa dežurni oficiri JNA spriječili u naumu da uđem na sastanak i obavijestili da na sastanak u Komandu korpusa mogu ući samo predstavnici Europskih promatrača, pravdajući se, tobože, razlozima dvostranih dogovora s njima. Nakon sastanka u Komandi korpusa Europski promatrači opet su došli u Gradsku vijećnicu, te mi prenijeli poruku Komande korpusa JNA u Varaždinu koja je glasila: da se sve hrvatske snage u obrani grada povuku i razoružaju, da deblokiramo sve vojarne i Komandu korpusa i da im odmah uključimo struju i vodu. Bilo mi je potpuno jasno da je to svojevrsni ultimatum JNA. Bio je to jedan od presudnih trenutaka za daljnji tijek obrane u Varaždinu, te sam promatračima odgovorio da na te i takve uvjete nikako ne pristajemo.“

Bio je to jedan od presudnih trenutaka za daljnji tijek obrane u Varaždinu, te sam promatračima odgovorio da na te i takve uvjete nikako ne pristajemo.

Europski promatrači vratili su se u Zagreb, a rat u Varaždinu se dodatno rasplamsao. Nakon neprestanih borbi, koje su trajale 41 sat, predala se bez većih žrtava vojarna Jalkovečke žrtve potpukovnika Vladimira Davidovića. Do tada su hrvatske snage na području Varaždina imale 24 ranjena i 2 poginula. Uz naoružanje koje se nalazilo u vojarni, hrvatskim snagama predala su se tada 196 vojnika i 4 oficira. Prema svjedočenju zapovjednika obrane grada Ivana Rukljića, JNA je u borbama za vojarnu Jalkovečke žrtve pobijedila samu sebe. Naime, hrvatski radioamateri uhvatili su frekvenciju oficira u vojarni Kalnički partizani koji je vršio korekturu gađanja po gradu, prekrili je jačim odašiljačem i malo pomalo naveli vatru iz vojarne Kalnički partizani na vojarnu Jalkovečke žrtve. Šah-mat.

Krešimir Čop, zapovjednik Općinskog stožera Narodne zaštite Varaždin naglasio je ulogu svojih odreda u tim događajima. Po njegovu mišljenju udarnu snagu oko vojnih objekata činila je pristožerna postrojba Općinskog stožera Narodne zaštite Varaždin „Orion“ i jedinice Policijske uprave Varaždin, zatim gardisti rezervnog sastava Zbora narodne garde odnosno 104. brigada ZNG-a i dio 5. bojne 1. A brigade ZNG-a. Specijalna postrojba Orion bila je zadužena i za uništavanje snajperskih položaja JNA u gradu. Odredi Narodne zaštite zajedno s gardistima, policijskim snagama i postrojbama općinske Teritorijalne obrane, izvršili su i blokadu svih prometnica oko grada i blokadu drugih važnih objekata. Jedan od zapovjednika u Odredu Narodne zaštite Sračinec koja je imala zadaću blokade vojarne „Kalnički partizani“.

Marijan Kostanjevac, jedan od sudionika bitke za varaždinske vojarne, opisuje kako su bili opremljeni on i većina stanovnika tog kraja koji su se suprotstavili Jugoslavenskoj narodnoj armiji: „Koje su bile naše odore i oznake? Nikako nije dolazilo u obzir nositi odore iz bivše vojske. Izuzev vojnih čizama. Osobno sam nosio traperice i sivo-zelenu „komandosicu“, automatsku pušku kalašnjikov, s okvirima za streljivo. Naših vojnih odora još tada nije bilo dovoljno za sve pripadnike Odreda. Na rijetkim snimkama možemo uočiti naše bojovnike kako nose crne trake oko glave. U tom civilno-lovačkom šarenilu, oko glave vezali smo si crne trake s krunicom oko vrata. Crna traka značila nam je odlučnost i spremnost za borbu, a s krunicom oko vrata tražili smo božju pomoć i zaštitu kako bismo se hrabro suprotstavili i pobijedili zlu silu. To su bili simboli našeg borbenog duha. Evo, tako smo se pripremali za nadolazeću bitku, poput one između Davida i Golijata.“

U tom civilno-lovačkom šarenilu, oko glave vezali smo si crne trake s krunicom oko vrata.

Dan 19. rujna bio je bitan i jer hrvatske snage uspjele osvojiti vojno skladište Banjščina, jedno od najvećih u Hrvatskoj, a koje se ponegdje u literaturi naziva i Varaždinbreg. O značaju tog događaja južno od Varaždina Adanić piše: „Oslobađanje skladišta streljiva, oružja i vojne opreme na Varaždinbregu bilo je od presudnog značaja za konačan slom korpusa JNA u Varaždinu. Hrvatski policajci i vojnici uspjeli su osloboditi veliko vojno skladište naoružanja i vojne opreme. To je hrvatskim snagama dalo konačnu prevagu i u naoružanju, koje nam je do tada bilo manjkavo u odnosu na JNA i najavilo definitivan kraj JNA u Varaždinu i okolici.

Šifra poslana Kriznom štabu o uspješnoj akciji bila je: ‘Vino na Varaždinbregu se pretače’. Sada je bilo pitanje samo pametno iskoristiti tu stratešku prednost i privesti kraju ratne aktivnosti. Stoga smo odlučili da Komandi korpusa tajimo veliki uspjeh hrvatskih snaga kako general Trifunović ne bi poslao avijaciju i uništio skladište. Do zadnjeg dana komanda korpusa nije znala da je skladište u našim rukama, a kad su saznali bilo im je prekasno za bilo što, osim za predaju ostataka korpusa.“

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Ostatak korpusa bila je još samo komanda 32. korpusa i vojarna “Kalnički partizani”. Sve ostale vojarne i vojni objekti do 19. rujna našli su se u rukama hrvatskih snaga. Kada je 21. rujna u Varaždin stigao premijer Hrvatske Franjo Gregurić postalo je jasno koliko Hrvatskoj Varaždin u tim trenucima znači. Ohrabren dolaskom premijera Adanić je kao čelnik Kriznog štaba iznio prijedlog o ultimatumu JNA. Ovim riječima pojasnio je o čemu se radilo i kakav je efekt postignut:

“Osobno sam bio za ultimatum Komandi korpusa i izložio sve vojne, političke i gospodarske argumente za to te odobrenje predsjednika Franje Tuđmana za takvu odluku, jer sam ga prethodno upoznao sa aktualnom situacijom u Varaždinu. Većina članova Kriznog štaba podržala je davanje ultimatuma preostalim oficirima u Komandi korpusa i kasarni ‘Kalnički partizani’, te smo 21. rujna 1991. godine oko 22 sata većinom glasova donijeli takvu odluku. Suština ovakve ultimativne poruke bila je sljedeća: predaja i siguran prolaz svim preostalim pripadnicima JNA ili napadamo sljedećeg dana u 6 sati. U situaciji u kojoj smo se nalazili bila je to ispravna i zapravo nužna odluka koja je označila, kako se nedugo zatim i pokazalo, odlazak preostalih snaga JNA i kraj rata u Varaždinu. Plan je bio da se generalu Trifunoviću i pukovniku Popovu pročita tekst ultimatuma te osigura sigurnu trasu za odlazak preostalih snaga JNA u Srbiju.”

Suština ovakve ultimativne poruke bila je sljedeća: predaja i siguran prolaz svim preostalim pripadnicima JNA ili napadamo sljedećeg dana u 6 sati.

Na generala Trifunovića djelovale su mnoge činjenice i događaji, prvenstveno oni vojnog karaktera. Suočen s porazom i gubitkom bitnih dijelova Korpusa, našom snagom i odlučnošću za slobodom, bio je primoran tražiti najbolji izlaz za sebe i svoje preostale vojnike. Ovdje, međutim, treba reći da je na psihološkom planu sin general-majora Vladimira Trifunovića u tijeku ratnih sukoba u Varaždinu odigrao veliku ulogu, uputivši pismo ocu s porukom da ne razara grad Varaždin. Možemo pretpostaviti da su sve te činjenice utjecale na njegovu konačnu odluku o predaji preostalih dijelova nekad moćnog korpusa JNA i odlasku iz Varaždina.

Poslije čitanja ultimatuma u nedjelju 22. rujna 1991. godine u pet sati ujutro, general Trifunović zatražio je dogovor o povlačenju, zbog vojnog poraza i, kako je rekao, izdaje generala Rašete iz Zagreba koji mu nije pružio odgovarajuću pomoć. Iako se činilo da će dogovori biti brzo okončani stvar se počela komplicirati. Adanić piše: „U tijeku dogovora o povlačenju dobio sam šifriran razgovor s Komandom 5. vojne oblasti, u kojem general Andrija Rašeta savjetuje generala Trifunovića te kaže: ‘odugovlačite s odlaskom, u 12 sati stupa na snagu primirje’. Žurno sam o tome izvijestio predsjednika Tuđmana koji mi naređuje: ‘pazite da vas ne prevare i upotrijebite sva sredstva’. Javio sam članovima Kriznog štaba za razgovor s Predsjednikom i njegovu reakciju na odugovlačenje JNA s evakuacijom iz Varaždina. Tu su informaciju članovi Kriznog štaba dojavili i gospodinu Čedomilu Cesarcu, koji je bio u Komandi korpusa na pregovorima oko uvjeta predaje.

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

On je tada generalu Trifunoviću priopćio da se preda ili izvršavamo odluku Kriznog štaba. Generalu Trifunoviću je obećano da će prilikom napuštanja Varaždina sa svim oficirima i drugim pripadnicima biti postupano korektno, uz potpunu sigurnost prijevoza i trase. Nakon toga general Trifunović više nije odugovlačio. U pripremljenim autobusima s ostacima Korpusa napustio je Varaždin i osiguranom trasom u svojevrsnom konvoju, 22. rujna nešto prije podne, uputili su se u Srbiju.“

Proces nikada nije dovršen, a Trifunović je 2017. preminuo u Beogradu, za neke kao heroj koji je spasio Varaždin razaranja, a za neke kao zločinac koji je napao Hrvatsku i Varaždin.

Nakon povratka u Srbiju general Trifunović osuđen je zbog izdaje, tj. podrivanja obrambene moći JNA i SFRJ, da bi ga 1997. godine abolirao tadašnji predsjednik SRJ Zoran Ilić. Vrhovni sud Srbije je 2010. godine ukinuo presudu protiv generala Trifunovića i časnika iz zapovjedništva Varaždinskog korpusa, ali je on ipak proveo tri godine u zatvoru, dok mu je kazna prethodno bila smanjena na sedam godina. U Hrvatskoj se protiv Trifunovića vodio ponovljeni postupak zbog optužbi za ratne zločine nakon što ga je sud u Varaždinu 1993. godine pravomoćno osudio. General Trifunović, pukovnici Berislav Popov i Vladimir Davidović bili su osuđeni na po 15 godina zatvora za ratni zločina protiv civila, a u presudi je navedena krivnja da su “tijekom oružanog sukoba između 15. i 22. rujna 1991. u Varaždinu naložili podčinjenima borbena djelovanja po civilnim objektima i civilnim osobama u gradu”. Županijski sud u Varaždinu je, na Trifunovićev zahtjev, 2013. odlučio obnoviti postupak. Zahtjevu je udovoljeno zbog pojave novih dokaza i činjenica koje bi, da su bile poznate u vrijeme trajanja prvog sudskog procesa, bitno utjecale na konačnu presudu. Proces nikada nije dovršen, a Trifunović je 2017. preminuo u Beogradu, za neke kao heroj koji je spasio Varaždin razaranja, a za neke kao zločinac koji je napao Hrvatsku i Varaždin.

Treba istaknuti i kako je nakon predaje 32. varaždinskog korpusa Hrvatska došla u posjed sljedećeg naoružanja: 74 borbena tenka T-55, desetak tenkova druge namjene, 48 oklopnih transportera za pješaštvo, 18 borbenih oklopnih vozila s protuzračnim topovima, 6 topova Gvozdika,  10 višecijevnih bacača raketa, 30 top-haubica, oko 180 topova manjeg kalibra, oko 25.000 cijevi pješačkog naoružanja, oko 250 raznovrsnih vozila i inženjerijskih strojeva, stotine tisuća tona streljiva i eksploziva te veće količine sredstava veza i ostalog ratnog materijala.