Red prezbiterata, polaganjem ruku i posvetnom molitvom, mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski upravitelj Petar Palić podijelio je dvojici đakona iz Mostarsko-duvanjske biskupije te trojici iz Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Svećeničko ređenje u Mostaru / Foto: CNK

Prezbiteri su postali: don Mate Galić (Župa sv. Franje Asiškog – Posuški Gradac), don Ivan Martić (Župa sv. Franje Asiškog – Čapljina), fra Robert Cvitanović (Župa sv. Petra i Pavla – Mostar), fra Antonio Petric (Župa Bezgrješnog Začeća BDM – Posušje) i fra Josip Stanić (Župa sv. Mihovila Arkanđela – Tomislavgrad).

U homiliji biskup Palić je istaknuo kako Crkva na svetkovinu svetih Petra i Pavla ne slavi savršene ljude, nego „dva različita čovjeka, dva različita puta koje povezuje ista vjera, ista žarka ljubav prema Kristu, ista spremnost položiti život za Evanđelje“. Ređenicima je poručio:

Danas vi, draga braćo, postajete svećenici Kristovi. Danas, po biskupu, Crkva na vas polaže ruke, ne da biste nešto primili za sebe, nego da biste postali dar drugima. Jer, od danas više ne pripadate sebi, nego pripadate Kristu i njegovu narodu.

Svećeničko ređenje u Mostaru / Foto: CNK

Razmatrajući prvo čitanje iz Djela apostolskih (Dj 12,1-11), biskup je protumačio Petrov boravak u tamnici kao duboku poruku i svećenicima današnjice:

„Tamnica nije uvijek i samo građevina. Tamnica može biti i srce čovječje. Svećenik, ako želi biti Kristov, mora biti spreman ući u tamnice ovoga svijeta, u ljudske boli, u izgubljenosti, u grijeh, u depresije, u pitanja bez odgovora i to ne snagom svojih riječi, nego snagom Kristove prisutnosti.“

Poručio je da budu nositelji svjetla, ne spektakularno, nego u tišini i vjernosti: „Svećenik nije samo onaj koji govori o Bogu. Svećenik je onaj koji je pozvan ljude voditi iz tame prema pravom svjetlu, Isusu Kristu.“

Svećeničko ređenje u Mostaru / Foto: CNK

U duhu poruke o važnosti molitve, biskup je istaknuo:

Svećeništvo bez molitve postaje suha služba, često umorni aktivizam i rutina. Stoga, za svećenika molitva nije nepotrebni suvišak, nego disanje svećeničkog života. Svećenik koji moli, živi. Svećenik koji ne moli, postaje poput okovanog Petra, ali bez anđela oslobođenja.

Biskup Palić nije zaobišao ni bolne rane u Crkvi. Spomenuo je mjesnu Crkvu koja još uvijek nosi rane; rane razjedinjenosti, nepovjerenja, rane između zajednica i hijerarhije, između naroda i pastira.

Vas, dragi ređenici, Crkva ne poziva da te rane produbljujete, nego da ih liječite. Prezbiterij ne smije biti podijeljen u tabore. Svećenik ne pripada nikakvoj ‘struji’, nego Kristu.

Svećeničko ređenje u Mostaru / Foto: CNK

Posebno je upozorio na opasnost ideologizacije i razdora unutar Crkve: „Budite svećenici u Crkvi i s Crkvom. Ne dopustite da vas povuku glasovi koji žele Crkvu dijeliti na ‘napredne’ i ‘zaostale’, na ‘otvorene’ i ‘zatvorene’. Krist ne dijeli. Krist gradi.“

Na kraju, osvrćući se na evanđelje, biskup je zaključio:

I vi danas primate ključeve, ne ključeve vlasti, nego ključeve služenja – ključeve oprosta, blagoslova, sakramenata, povjerenja naroda… Pristupajte ljudima ne stilom podrugljivog i strogog suca, već srdačnošću brata i nježnošću oca. Riječ koju izgovarate neka ne bude vaša, nego Božja, i neka vaš život čini Krista vidljivim.

Svećeničko ređenje u Mostaru / Foto: CNK

Sarajevo

Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić podijelio je red prezbiterata petorici đakona.

Prezbiteri su postali: vlč. Marin Petrović (Vrhbosanska nadbiskupija) i fra Tonči Šarić, fra Matej Juričević, fra Dario Laštro i fra Tomislav Vidović (Franjevačka provincija Bosne Srebrene).

Svećeničko ređenje u Sarajevu / Foto: CNK

Nadbiskup Vukšić objasnio je je poruka naviještenih odlomaka iz Svetoga Pisma da svako vrijeme i ljudi u njemu, pa i ovo doba kao i društvo u kojemu živimo, pred Isusova poslanika donosi svoje izazove s kojima se treba suočiti, veće ili manje opasnosti od kojih Isusov svećenik ne bi smio bježati, teža ili lakša pitanja na koja se traže odgovori i u čijem traženju svećenik treba ponizno sudjelovati.

Vrijeme, u kojemu živi i djeluje Isusov svećenik, njegova je jedina prilika za vjerno vršenje preuzete odgovornosti i za svjedočenje u okolnostima koje život donosi.

Tako je ovo vrijeme za našu generaciju svećenika jedina prigoda da, po zagovoru svetoga Petra, nasljedujući njegov primjer suočavanja s izazovima i ne tražeći svoju sigurnost na drugoj strani, ponajprije ovdje rastemo u svjedočenju za Isusa te budemo vjerni i dosljedni svjedoci Evanđelja u službama koja nam Crkva povjeri i u mjestima u koja nas šalje. 

Svećeničko ređenje u Sarajevu / Foto: CNK

I ovaj dan, u sarajevskoj katedrali, Isus pita ređenike i svećenike:

Što vaši životi, vaša djela, vaše riječi i način odnosa prema ljudima, vaše nakane i planovi govore i svjedoče tko sam ja za vas?

Istaknuo je duhovnu dimenziju i smisao svećeničke službe, naglasivši kako se ona prima ponajprije radi posvećenja drugih. Govoreći o odgovornosti i milosti svećeničkog poziva, rekao je:

„I zahvalni za svijetle trenutke u svom služenju, zazivamo Božje milosrđe i oprost za svaku svoju slabost i molimo Isusov blagoslov da naši budući životi i služenje uvijek budu živo pristajanje uz Petrov odgovor, koji s njim ponavljamo: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.’

I neka naši životi budu također javno svjedočenje da je Krist Sin Boga živoga. To je smisao primanja svećeničkoga reda i opravdanje svećeničke službe u svijetu jer ona se i prima ponajprije radi posvećenja drugih.“

Svećeničko ređenje u Sarajevu / Foto: CNK