I nijedna misa, nijedna pričest nije prošlo svršeno vrijeme. Svaka misa, svaka pričest živi u meni. Po njima živim. Pa da sam bio i samo na jednoj misi u životu, pa da sam se i samo jednom pričestio, zauvijek bih bio ucijepljen u tu predragocjenu zbilju. I vjerujem – barem: nadam se – da bih, oslonjen na tu Riječ, na taj Kruh, zauvijek mogao živjeti potresen i zahvalan.

Duh Sveti puni naša usta besjedom da izgrađujemo Crkvu, grad Božji koji je utemeljen na Božjoj ljubavi koja ide do zaborava i prezira sebe, za razliku o grada Babilona koji je utemeljen na ljubavi prema sebi koja ide sve do prezira Boga.

Ovi mali prijedlozi neka vas potaknu da osmislite svoje načine ukrašavanja na osnovi ovih i drugih ideja koje ćete vidjeti drugdje.

Svijet koji je snažno obilježen tehnološkim razvojem sve više gubi izravni odnos licem u lice.

Ponekad, nakon ispunjenih svih preduvjeta i ustrajne molitve nema ozdravljenja. To ne znači da smo slabe vjere ili da nas Bog ne voli. Ponekad je bolest „trn u tijelu” koji Bog ne uklanja zbog našega dobra (usp. 2 Kor 12,9). Ako nas molitva ne ozdravi, ona će nas svakako duhovno okrijepiti i ojačati da lakše nosimo svoj križ i da imamo više milosrđa i sućuti prema bolesnicima koji trpe više od nas.

Čini se kako smo se uljuljali u kršćanstvo kao kategoriju pa se, radi vlastite komocije, "oprostili od đavla" i tako postali ne samo hladni nego još gore, mlaki vjernici, što je vrlo pogubno (usp. Otk 3,16).

Ljudi su usmjereni na traženje istine. Bog nas je takvima stvorio. Dok nam znanost i matematika daju mjerljive činjenice, mjesto gdje dolazimo do prave, nematerijalne istine obično su priče.

Često smo toliko opterećeni, prenatrpani mislima, slikama i brigama da je potrebno dosta vremena dok Božja riječ sve to ne odgurne u stranu i probije se k nama.

U jednome mjestu živi mladić koji je kao dijete stalno govorio da će, kada odraste, postati svećenikom. Doista, bio je veoma pobožan, dobar i uslužan. Bio je najbolji učenik na vjeronauku i redovito je ministrirao. Međutim, kada je došlo vrijeme za odlazak u sjemenište, promijenio je mišljenje. Upitan zašto ne ide učiti za svećenika, kako su već svi to od njega očekivali, rekao je: "Ja bih rado bio svećenik nedjeljom, u crkvi, kada je misa, ali što ću raditi preko tjedna?"

"Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom", piše don Josip Mužić.