Kršćanski brak jedno je od najizvrsnijih mjesta za rast u ljubavi. Ali danas taj rast može biti spriječen ili otežan osnovnim neznanjem razlike između ljubavi i zaljubljenosti, tj. između duhovne ili voljne ljubavi i osjećajne ili strastvene ljubavi, prenosi Svjetlo riječi. Napomenimo odmah da naziv duhovne ili dobrovoljne ljubavi nije identičan nazivu kršćanske ili božanske ljubavi koja je kao plod milosti jedna od tri teologalne kreposti. Ujedno, prije no što razmotrimo ove dvije ljudske ljubavi u njima samima, zamijetimo da ih najlakše možemo razlikovati na temelju njihovih plodova.

Postali smo vrlo emocionalno krhki, a ta nas krhkost često sprječava da nadiđemo usredotočenost na same sebe ili na adolescentnu velikodušnu spontanost.

Tako je danas broj razvoda brakova na najvišoj razini u povijesti, a sposobnost mladih da se odluče na ozbiljan cjeloživotni angažman na najnižoj razini. Postali smo vrlo emocionalno krhki, a ta nas krhkost često sprječava da nadiđemo usredotočenost na same sebe ili na adolescentnu velikodušnu spontanost. No prevladavanje sebičnosti i spontanosti preduvjet je za stjecanje sposobnosti voljnoga odlučivanja i angažiranja cijelim svojim bićem. Jer u braku se angažiramo kao ljudske osobe, kao bića koja su prvenstveno obdarena duhovnim moćima uma i volje. Brak je jedan od najzahtjevnijih i najsavršenijih ljudskih angažmana, iako ga u redu Božje milosti nadilazi posveta Bogu.

Kakva ljubav može biti?

Svaka ljubav je odnos prema nekom dobru. Dobro nas privlači upravo zato što je naše dobro, a ljubav nas na njega upućuje i k njemu nas usmjerava. Dobro koje volimo može biti bilo koje vrste: osjetilno dobro, duhovno dobro, božansko dobro. Svako od tih dobara volimo na njemu svojstven način. Osjećanom ili strastvenom ljubavlju volimo osjetilna dobra koja nas privlače. Duhovnom ili voljnom ljubavlju volimo duhovna dobra, odnosno volimo osobe, bića obdarena duhovnim moćima uma i volje. Božanskom ljubavlju volimo Boga – u njemu samom ili u drugim stvorenjima. Voljeti duhovno znači željeti dobro onome koga volimo, kako nas uči sveti Toma Akvinski. Zato je duhovna ljubav voljna – jer onome koga volimo, voljno odabiremo dobro. Stoga i možemo neke ljude voljeti više od drugih, na način da je čin naše volje više ili manje snažan, ili ako osobama koje volimo želimo veće ili manje dobro. Kada nekome želimo dobro koje je božanska milost koja ga sjedinjuje s Bogom, želimo mu najveće dobro apsolutno gledajući. To najveće dobro koje je Bog sȃm možemo željeti svima koje Bog stavi na naš životni put. No što se tiče ostalih dobara, ne možemo reći da svima želimo isto, niti da sve ljude volimo istim intenzitetom. Sveti Pavao nas uči da ljubav treba poštovati određeni poredak, da više volimo one koji su nam bliži. Kada je braku pitanju, oni koji su nam najbliži su naši supružnici.

Zato je duhovna ljubav voljna – jer onome koga volimo, voljno odabiremo dobro.

Bračni angažman prvenstveno je angažman duhovne, voljne, osobne ljubavi koja se ostvaruje slobodnim uzajamnim odabirom supružnika. Specifičnost bračne ljubavi je u tome što ona usvaja i osjećajnu i strastvenu ljubav koja uključuje i spolni nagon. Ali ono što se u braku ostvaruje po duhovnoj ili voljnoj ljubavi doseže nešto puno dublje u ljudskoj osobi. Riječ je o uzajamnom daru dviju osoba, a taj dar seže dublje od razine privlačnosti i spolnosti, dublje i od razine osobnih kvaliteta i zajedničkih interesa i aktivnosti. A kada je riječ o sakramentu ženidbe, uzajamni dar supružnika doseže nešto što nadilazi i samu ljudsku razinu.

Davati cijeloga sebe

Brak karakterizira uzajamna, jasna i vidljiva ljubav koja zahvaća cijelu našu osobu i usmjerena je na cijelu osobu supružnika, s njegovim duhom, dušom i tijelom. Bračna ljubav treba neprestano rasti, a rast se ne može postići osim borbom, radošću, kao i žalošću. Ona zahtijeva da naučimo prevladavati vlastite osjećajne reakcije i loša raspoloženja, odnosno da steknemo moralne kreposti. Bračni angažman zahtijeva od nas da naučimo gledati dalje od izvanjskih kvaliteta, pa čak i onih unutarnjih. One su nas možda u početku privukle toj osobi, ali u braku trebamo naučiti usmjeravati svoj pogled na drugoga kao osobu. Jer samo tako ćemo se moći osobno darivati onome koga smo odabrali i koga želimo uvijek više voljeti. Osoba koju smo odabrali za supružnika za nas predstavlja tako veliko i značajno dobro da s njom želimo ići do kraja u ljubavi, u zajedničkoj volji da se volimo i pomažemo. Jedno drugome postajemo pomoćnicima u rastu u ljubavi i svetosti. I zato u ljubavi prema supružniku možemo sebe staviti na drugo mjesto, zaboraviti sebe kako bismo drugome izišli ususret.

Bračna ljubav treba neprestano rasti, a rast se ne može postići osim borbom, radošću, kao i žalošću.

Duhovna ljubav ne poznaje granice jer svoga supružnika uvijek možemo voljeti još više. No ako par predugo ostane na razini sentimentalne i strastvene ljubavi, njihova će ljubav nakon nekoga vremena dosegnuti svoj limit, a ponekad i preobraziti u mržnju. Strast je potrebna u braku, ali budući da je karakterizira određeno svojatanje kojim drugoga volimo u funkciji onoga što nam daje da nas usreći i zabavi, trebamo je nadići kako ne bi uništila samu sebe i onemogućila nam istinski angažman. Bračna ljubav koja doseže razinu duhovne ljubavi ujedno je sposobna nadići odnos koji nalikuje pravnom ugovoru ili trgovačkoj razmjeni, odnosno koristoljubivu ljubav. Riječ je o braku u kojem od supružnika zahtijevamo da nam uzvrati točno istom mjerom kojom mi njemu dajemo ili o braku u kojem volimo supružnika jer nam pomaže ili pruža određena dobra.

Bračno zajedništvo zahtijeva od nas da svoj um, svoju inteligenciju stavimo u službu ljubavi. Dopustimo li da naš kritički um postane mjerilo naše predanosti i uzajamne ljubavi, vrlo brzo ćemo prestati voljeti svoga supružnika. U braku je normalno da nakon što nas prvo privuku kvalitete i vrline supružnika, polako počinjemo otkrivati ​​određene nedostatke i mane. Ako pritom počnemo uspoređivati kvalitete i nedostatke, postoji opasnost da pomislimo da smo prevareni. Naravno, uvijek postoji mogućnost da smo stvarno prevareni, da smo u brak ušli s neiskrenim zavodnikom, ali to nije redovit slučaj. Ono što se najčešće događa je da dopuštamo svom kritičkom umu da nas navodi da mislimo da smo bili prevareni. Razlog takvih misli je taj što smo mi osobno ostali na razini osjećajne ljubavi prema spoznatim kvalitetama, umjesto da dosegnemo razine duhovne i božanske ljubavi. Zbog toga postoji opasnost da naša ljubav izgubi snagu i da se malo ugasi. Pritom ona prestaje biti slobodna jer je naš kritički um postao njezino mjerilo, a ne osoba drugoga i u konačnici Bog sam. Ako, naprotiv, volimo svoga supružnika radi njega samoga, odnosno radi Boga, tada ćemo ga doživljavati kao svoje duhovno dobro i jedan od najvećih Božjih darova. U tom trenutku, čak i ako otkrijemo njegove slabosti, grijehe i nedostatke, ljubav koju ćemo gajiti prema njemu bit će snažnija i nastavit će rasti.

Bračno zajedništvo zahtijeva od nas da svoj um, svoju inteligenciju stavimo u službu ljubavi.

U današnjem društvu gotovo sve nas navodi da požudu i kritički um učinimo mjerilom svoje duhovne ljubavi i da tražimo izravnu učinkovitost, dok naša volja ostaje slaba i nerazvijena. Tada volja ne uspijeva biti pobjedonosna nad strastima i kritikama (koje, ponajčešće, dolaze od drugih). Gubitak unutarnje snage, snage duhovne voljne ljubavi koja nam omogućuje potpuni bračni angažman rezultira sve većim brojem nevjera, uključujući i nevjere u srcu uslijed požudnih pogleda. Vjernost se uvijek doima lakom kada sve ide dobro. Ali postaje teškom i zahtijeva veliku snagu u ljubavi, snagu osvajanja, kada naiđemo na nedaće kojih u početku nije bilo. No kada donesemo voljnu odluku da ćemo nastaviti voljeti svoga supružnika, otkrivamo da borbe i poteškoće mogu postati sredstva rasta u ljubavi. Zato su nas sveci učili da imamo dva načina napredovanja na putu spasenja, naime dobro koje činimo i zlo koje strpljivo podnosimo. I da ovo dvoje postaje našim istinskim dobrom tek kada ih usmjerimo prema božanskoj ljubavi kao krajnjem cilju.