Tko je od nas ikad na proslavu svoga rođendana umjesto prijatelja i obitelji pozvao „siromahe, sakate, hrome, slijepe”? Znači li to da nitko od nas nije čovjek evanđelja ili možda u ovoj Isusovoj prispodobi postoji nešto dublje što, po običaju, ne primjećujemo?

“Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu.” U samo jednoj rečenici sveti Luka prenosi toliko dojma ove večere, zar ne? Odmah naslućujemo da nije riječ o pozivu inspiriranom srdačnim prijateljstvom. Čini se da "glavni farizej" i njegovi prijatelji traže da Isus učini pogrešan korak.

Idi na posljednja mjesta. Gdje su odbačeni i prezreni. Tamo ćeš Ga naći. Tamo će se roditi tvoja molitva. Isus? On će sve tvoje boli uzeti na sebe, svaku suzu obrisati s tvoga lica i posjesti te uza se u Kraljevstvu svome na Nebu. Do tada kraljuj sa siromasima na zemlji.

Nekad ćeš dati svoje srce i bit će zgaženo na putu. Ali ništa od toga nije bitno. Bog od nas ne traži rezultat, On traži da pokušamo, da dajemo, da gorimo i izgorimo.

U povodu proslave blagdana Majke Božje Bistričke u subotu, 13. srpnja prenosimo objavu autora Marija Bencija iz njegove knjige o snazi molitve "Od sna do života, od svjedočanstva do svjedočanstva" koja sadrži svjedočanstvo čudesnog ozdravljenja njena autora u Mariji Bistrici.

U trenucima koji nas pozivaju na dublju poniznost – kada pogriješimo, kada ne postupimo na pravedan ili moralan način, kada se osjećamo preslabi i nekvalificirani za zadatak – možemo se obratiti sv. Petru i Pavlu, znajući da ćemo u njima pronaći suosjećajno uho.

Pogledajmo Isusove riječi o tome kako se od sedam smrtnih grijeha možemo okrenuti kreposnom životu ispunjenom istinom, ljubavlju i mirom.

U povodu 102. obljetnice rođenja bl. Miroslava Bulešića, koja će svečano biti proslavljena u subotu 15. svibnja, prenosimo promišljanje bl. Miroslava Bulešića koje je zapisao u svom duhovnom dnevniku nedugo prije svoje smrti.

Kaže se da je poniznost prva od vrlina, jer nas smješta u stvarnost i omogućuje nam da primimo istinu svih ostalih vrlina – ona je uvijek najbolje mjesto za početak kada "gradimo" vrline. Poniznost je suprotna vrlina ponosu, koji je korijen svih poroka.

"U modernom svijetu u kojem živimo poniznost je često percipirana kao simbol poniženja, gubitničkog mentaliteta. Za nas Isusove učenike ona zapravo označava temeljni stav, odnos prema Bogu i ljudima. U kršćanskom smislu, dakle, poniznost nije slabost nego duhovna jakost, ne degradira čovjekovo dostojanstvo, nego čovjeka čini slobodnim, otvorenim prema Bogu tako da raste do punine mjere Kristove", poručuje fra Siniša Pucić.