Radost zahvalnih duša

Ljubav prema zahvalnosti prvenstveno je svjesna ljubav. Razmišlja o stvarima i polaže ih u svoje srce, kao što je to činila naša Blažena Gospa. Radosno meditira o prošlosti, kao što je Jakov činio. Pjeva o starim djelima milosrđima i mnogo ih čini, poput Davida u psalmima. Dok drugi stalno pred sobom ima sjećanje na svoje grijehe, dušu gonjenu ljubavlju zahvalnosti neprestano progoni sjećanje na prošla dobra; a njegova trajna tuga zbog grijeha je vrsta nježne i samoprijekorne reakcije zbog njegovog čuđenja obilnom Božjom dobrotom, piše Catholic Exchange.

Odvratnost grijeha još više dolazi do izražaja kad je na njega tako snažno bačeno svjetlo Božje ljubavi. Stoga se događa da je vrlo zahvalan čovjek također i duboko pokajnički čovjek; i kako nam višak dobrobiti umanjuje vlastito poštovanje, tako smo ponizni proporcionalno svojoj zahvalnosti. Ali ova ljubav ne počiva na raskošnom osjećaju zahvalnosti. Izbija u stvarno i žarko zahvaljivanje, a njegova zahvalnost nije ograničena na riječi.

Brzina poslušnosti, herojski napor i radosna ustrajnost: sve su to znakovi ljubavi i zahvalnosti.

Odanost

Odanost je stalno u potrazi za prilikama i čini ih kada ih ne može naći, da posvjedoči svoju vjernost Bogu; ne kao da čini neku veliku stvar, ili kao da stavlja Boga pod bilo kakvu obvezu, već kao da plaća, djelomično i zakašnjelo plaćanje, u malim obrocima, za neizmjernu Njegovu ljubav. To je bujna, aktivna, svijetla ljubav, vrlo privlačna i stoga apostolska, osvaja duše, nesvjesno propovijeda Boga.

Odvratnost grijeha još više dolazi do izražaja kad je na njega tako snažno bačeno svjetlo Božje ljubavi.

Sretan čovjek čiji je život jedan dugi Te Deum! Spasit će svoju dušu, i ne samo svoju, nego i mnoge druge. On će konačno doći pred noge svoga Učitelja, donoseći mnoge druge koji se raduju sa sobom, sjajne trofeje njegove zahvalne ljubavi.

Zahvalnost donosi mnoge blagoslove

Božje milosrđe velika je značajka dvaju kraljevstava prirode i milosti. Zahvalnost je čovjekov odgovor na Božje milosrđe; i kao što je milosrđe prema bližnjemu najbolji test naše stvarne ljubavi prema Bogu, tako je i zahvalnost bližnjemu za njegovu dobrotu prema nama jasniji dokaz zahvalnog raspoloženja nego zahvalnost Bogu, koja je pomiješana s mnogim drugim uvjerljivim razmatranja.

Ako shvatimo da sve dolazi od Boga, onda su te dobrobiti od Njega; i dolaze od Njega na najljepši i najdirljiviji način, posredovanjem ljudskog srca našeg brata nadahnutog milošću. Svaka dobrota koju primamo mala je kopija Utjelovljenja, minijatura tog privlačnog otajstva.

Zahvalnost povećava poniznost

Zahvalnost je utemeljena na poniznosti i, kao i obično, povećava milost iz koje proizlazi. Najmanja se ljubaznost čini nesrazmjerno velikom oštrom i delikatnom osjećaju vlastite nedostojnosti. Čudo je da je itko uopće ljubazan prema nama.

Zahvalnost njeguje svetost

Naposljetku, ispravno je i normalno stanje svetog stvorenja da se usavršava pod stalnim osjećajem obveza koje nikada ne može otplatiti. To je odnos između Stvoritelja i njega samog.

U međuvremenu, za sve zle i niže dijelove naše prirode pravo je poniženje imati osjećaj obveze koji nas pritišće. To je znak vulgarnog čovjeka da ne može podnijeti da bude pod obvezom.

Stoga je u oba načina osjećaj obveze veliki dio svetosti. Zahvalan čovjek ne može biti loš čovjek; i bila bi doista tužna stvar, ako bilo u praksi ili poštovanju ove vrline, pogani nadmaše učenike tog zahvalnog Učitelja koji će se, do kraja vremena i u užurbanom prikazivanju suda, sjećati i uzvrati čašu hladne vode danu u Njegovo Ime.