I upravo tada, baš tada kada svijetla nema i kada čovjek osjeća bol u duši, Bog sve više zahvaća naš život i iz tame se rađa u nama novo svjetlo Krista uskrsloga. Ako želiš biti Kristu sličniji i više ga ljubiti mnogo ćeš i trpjeti, jer bol i patnja najveći su oblik ljubavi.

U emisiji "Pod križem" u utorak, 27. rujna župnik Župe sv. Jurja u Gornjoj Stubici vlč. Nikola Jurković govorio je o smislu života, zahvalnosti i pozivu na svetost.

Idi k članu obitelji ili svome prijatelju… stani pod njegov križ. Ne boj se da nećeš znati kako se ponašati, što reći ili da ti nije tamo mjesto jer prijatelji koji stoje pod križem postaju obitelj.

Ponekad molimo Boga da ukloni našu patnju, ali On to ne čini. Nebrojeno sam se puta susrela s tim u svom životu, svaki me zbunio, testirao moju vjeru i na kraju me ojačao da ostanem vjerna Bogu unatoč svim pokazateljima koji upućuju na suprotno.

Gospodin nam dopušta da prolazimo kušnje da bismo mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu strpljivom ustrajnošću u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ne trpimo nikakva iskušenja kojima nam On ne daje snage odoljeti. Unatoč našoj slabosti, možemo se pouzdati da će nas Gospodin izbaviti od svakog zla, koliko god patili.

U današnjem prvom čitanju imamo priču o patrijarhu, Abrahamu, koji nudi srdačno gostoprimstvo trojici tajanstvenih posjetitelja. Ova je priča bila dobro poznata Židovima i vrlo je vjerojatno pomogla formiranju tradicije gostoprimstva među njima sve do Isusovih dana, kao što vidimo odraženo u Poslanici Hebrejima: “Ne zanemarite gostoprimstvo prema strancima, jer time neki su nesvjesno ugostili anđele” (Heb 13,2). Je li Abrahamov odgovor na njegove posjetitelje bio išta drugačiji od Martinog?

Stoga budimo mudri u svladavanju nevolja, a još mudriji u dobrim vremenima. Jer Bog nam ne treba samo u teškim trenucima, nego u svakoj situaciji. A ako Ga maknemo iz dobre situacije, brzo će ona postati teška.

"Da bih se još više predala Bogu, trebam postati malena i dječja u svom povjerenju u Njega. Moram se potpuno predati i odvojiti od ovog svijeta i dopustiti mu da me uhvati kada padnem", piše u svjedočanstvu predanja Gospodinu koji vam donosimo u nastavku.

"Neposredno prije mog 13. rođendana, život mi se dramatično promijenio. Dijagnosticiran mi je encefalomijelitis mijalgije (također poznat kao sindrom kroničnog umora) nakon kojega sam uglavnom bila prikovana za krevet. Snovi za budućnost su izblijedjeli dok sam brojala tjedne (bolesti) koji su se pretvorili u mjesece i na kraju godine. Gledajući unatrag na gotovo 40 godina svog života, mogu vidjeti kako je Bog iskoristio moje patnje da me približi sebi", piše jedna hrabra majka koja je u vlastitoj boli spoznala da je Gospodin nikada nije napustio. Dapače, približio ju je sebi više nego ikad.

Evo pisma koje je jedan časnik napisao svojoj mladoj supruzi 1939. na početku Drugog svjetskog rata, čovjeka koji će kasnije poginuti dok je branio svoju diviziju u povlačenju.