Teološka vrlina nade ne počiva samo na stvarnosti da čeznemo za ispunjenjem u životu, već da će ta čežnja biti definitivno odgovorena u Bogu, u nebu.

"Kad Bog ostane po strani, niti jedna stvar koja nas se doista tiče ne može naći stabilno mjesto, sve naše velike i male nade počivaju na praznini. Da bismo "odgajali u nadi", kao što predlažemo (…), prije svega je potrebno otvoriti svoje srce, svoj um i čitav svoj život Bogu, kako bismo među braćom bili njegovi istinski svjedoci", kazao je papa Benedikt XVI. na otvaranju kongresa Rimske biskupije posvećene temi "Odgajati u nadi".

Kočerinski župnik dr. sc. fra Mario Knezović u duhovnom nagovoru emitiranom u programu Radiopostaje Mir Međugorje, razmatra zašto čovjeka obuzima strah i tjeskoba te kako pustiti Isusa u srce da stiša oluju i umiri vjetrove?

"Katedrala je znak nade, poruka obnove, ne samo obnove kamenja, nego zajednice (...) Zahvaljujući velikodušnosti donatora, suradnji i solidarnosti, ponovo je rođena. Naime, sudjelovala je zajednica, odnosno tijelo Kristovo raspršeno u svijetu i to je za nas znak velikog zajedništva", naveo je među ostalim, za Radio Vatikan, maronitski nadbiskup u Alepu Joseph Tobij.

Iako mi ne možemo biti sigurni što sutra sa sobom nosi, možemo se pouzdati u savršeno znanje Boga. Kada mi sumnjamo i nesigurni smo Bog zna kamo put vodi. Pročitajte biblijske stihove koje smo izdvojili kao potvrdu da Kristov put u sebi sadrži dobrobit za čovjeka.

"Godinama kasnije, na vrhuncu mog bijesa spram Boga, taj incident mi je pao na pamet i vratio sam se na taj dan. To je bio trenutak koji me definirao – zato sam ovdje. Ovdje Bog želi da budem (...) Moja misija je pružiti nadu ljudima podučavajući ih kako se suočiti s fizičkim izazovom. To se ostvaruje ne samo s nadom da ćete svladati bilo kakve prepreke koje vam se nađu na životnom putu, već i s razumijevanjem da to ne morate učiniti sami. Možete postati dio nečega mnogo većeg od vas samih. Možete ispričati svoju priču i dati nekom drugom istu nadu koja će im omogućiti da pobijede u svojim borbama i ispričaju svoje priče."

"Nisam razumjela prijatelja koji mi je prošlo ljeto rekao - shvatit ćeš tek na kraju - ljepota svega uvijek je u putovanju, a ne u konačnom cilju. Bio je u pravu! Nije uopće bilo stvar viška kilograma, bilo je stvar promjene stava i postavki u glavi. Putovanje je ono koje je konačna i najveća nagrada, koja stoji iza svega ovoga", promišljanje je Natalije Levak, magistrice religiozne pedagogije i katehetike koja na svoj život gleda očima uprtim u Nebo, puna zahvalnosti dragom Bogu (Šefu), a onda i roditeljima i svima koji su joj pomogli prebroditi teško razdoblje života koje je bilo obilježeno bolešću, ali i borbom za goli život. Donosimo drugi dio njezinog svjedočanstva.

Đavao traži nadmetanje, podjelu, htio bi da mladi u ovomu društvu budu podijeljeni i izgubljeni, da budu deprimirani i tjeskobni; đavao želi da svaki mladi čovjek bude sam protiv svih.

Sotona šapuće: "Ne vrijediš ništa. Ružna si. Nitko te ne voli." I povjerovala mu je. No ne zadugo. Danas je Natalia Levak magistrica religiozne pedagogije i katehetike, zdrava djevojka koja na svoj život gleda drugačijim očima, očima uprtim u Nebo, puna zahvalnosti dragom Bogu (Šefu), a onda i roditeljima i svima koji su joj pomogli prebroditi teško razdoblje života koje je bilo obilježeno bolešću, ali i borbom za goli život.