"Nisam razumjela prijatelja koji mi je prošlo ljeto rekao - shvatit ćeš tek na kraju - ljepota svega uvijek je u putovanju, a ne u konačnom cilju. Bio je u pravu! Nije uopće bilo stvar viška kilograma, bilo je stvar promjene stava i postavki u glavi. Putovanje je ono koje je konačna i najveća nagrada, koja stoji iza svega ovoga", promišljanje je Natalije Levak, magistrice religiozne pedagogije i katehetike koja na svoj život gleda očima uprtim u Nebo, puna zahvalnosti dragom Bogu (Šefu), a onda i roditeljima i svima koji su joj pomogli prebroditi teško razdoblje života koje je bilo obilježeno bolešću, ali i borbom za goli život. Donosimo drugi dio njezinog svjedočanstva.
Na današnji dan prije godinu dana, Natalia je krenula u borbu s vlastitom težinom i sa samom sobom. Odlučila je zaustaviti se. Kako sama kaže: “službeno prestaje svako jurenje za rezultatom, nadmetanje, dokazivanje samoj sebi.“
Već smo pisali o Nataliji, njezinoj bolesti, obraćenju nje i njezine obitelji. Pisali smo o tome kako je zaboravila voljeti, prestala živjeti i kako je zanemarivala ono najvažnije. Njezino svjedočanstvo kako je umalo povjerovala Sotoni da je ružna, nevoljena i bezvrijedna pročitajte ovdje.
Znate gdje sam najviše naučila i zbog koga sam najviše narasla? Od onih ljudi koji su mi se usudili prići, doći i reći istinu u oči. Onakvu, surovu, ne baš prelijepu, ali – rekli su istinu!
S odmakom od nekoliko mjeseci Natalia se ponovno oglasila glede borbe za uspostavom normalne tjelesne težine “ne želeći više biti rob vlastitih očekivanja i navezanosti na stanja iz prošlosti koja nisu bila baš tako lijepa i koja vuku repove za sobom već neko duže vrijeme.“ Kako je poručila na svom Facebook profilu “ovo je ujedno i zadnje javljanje, čisto zato jer mnogi od vas i dalje pitaju i jave se u inboks – gdje si, kako si, kakvo je sad stanje, jesi se udebljala ili još koju kilu skinula, šta ima, jel puše bura?“ Donosimo njezina promišljanja o vlastitom životu u proteklih godinu dana.
Natalia Levak / foto: Facebook
Nakon ovih godinu dana sve se promijenilo iz temelja i apsolutno ništa više nije isto.
Nove postavke razmišljanja u glavi koje su ovaj put kompatibilne s vanjskim stanjem stvari (barem više – manje, jer uvijek ima mjesta za napredak i rad na sebi i nikad čovjek ne smije odustati od sebe).
Neki se s ovim promjenama oko mene nose malo bolje, drugi malo manje bolje, ali sve je to život.
Naučit ćemo, usvojiti što još treba i onda prihvatiti. Ako ćemo htjeti, na kraju krajeva.
Znate gdje sam najviše naučila i zbog koga sam najviše narasla?
Od onih ljudi koji su mi se usudili prići, doći i reći istinu u oči.
Onakvu, surovu, ne baš prelijepu, ali – rekli su istinu!
Od njih sam najviše izvukla.
Jer, da se razumijemo – oko nas imamo dovoljno onih koji nas ‘tapšaju po leđima’, sažaljevaju i samo govore ono što se nadaju da mi želimo od njih čuti.
To je najlakše!
Ali, to nije ono što nam, često puta, treba.
Treba nam “teška ljubav”.
Ona odgojna.
Ona koja brine.
I koja ti želi nešto reći, pokazati ili te usmjeriti što ti se baš i neće iz prve svidjeti, ali će ti to reći zato što te takva ljubav ljubi.
Onako, za pravo.
Na teži način.
Ona je, zapravo, melem svim tvojim ranama.
Zato.
Lekcija života u ovom sušnom, ali nadasve plodosnom razdoblju – uvijek drugima reci istinu, reci ju bez uljepšavanja, bez okolišanja, i ono najvažnije – dođi i reci ju čovjeku u oči!
I nemoj ići ni sa kakvim predrasudama i unaprijed složenim pričama ili etiketama koje naljepiš drugima na čelo, ne znajući kakva se prava situacija odvija i skriva iza lica čovjeka kojeg vidiš ispred sebe.
Iskreno.
Svu tu istinu bilo je jako teško čuti na samom početku, a onda još teže i prihvatiti, iako najteže od svega bilo je, kad je trebalo srušiti sve lažne slike životnih navika koje su me zarobljavale i početi graditi od početka i stvarati nove, zdrave temelje.
Zaista, dobro je Šef rekao još prije 2000 godina, a ta mu vrijedi i dan danas – Istina će vas osloboditi!
I da.
Nisam razumjela prijatelja koji mi je prošlo ljeto rekao – shvatit ćeš tek na kraju – ljepota svega uvijek je u putovanju, a ne u konačnom cilju.
Bio je u pravu!
Nije uopće bilo stvar viška kilograma, bilo je stvar promjene stava i postavki u glavi.
Putovanje je ono koje je konačna i najveća nagrada, koja stoji iza svega ovoga.
Svaki dan.
Dan po dan.
Korak po korak.
I sve lijepe i manje lijepe stvari i situacije koje su se dogodile putem, a učinile su me bogatijim čovjekom.
Reći ću samo još –
Ništa nije kao što je bilo.
Al’ će ipak, jednom biti.
Znam, nema leta s jednim krilom.
Treba vrijeme da nam spoji niti.
I već je vrime da se pomirim sa svitom.
U svemu, sad mogu naći nešto lipo.
I reći – živote, dobar ti dan!
Dobar boj sam bio.
Trku završio.
Vjeru sačuvao!
Ako koga ovo i sve neke sitnice koje sam dosad pisala i dijelila nesebično s vama kroz svoj put, potaknu na bolje htijenje za/od sebe samog, super. Onda znači da je ovo sve, imalo još više smisla.
Ako ne, i to je super. Na kraju svega, ovo je bila moja borba.
Natalia Levak / 08. 06. 2018. – 05. 06. 2019. / 58 kg, 78 cm.