Nama trebaju radosne i Božje riječi. Gladni smo Božje riječi. Zato, prijatelju, od danas budi glasnik radosti! Odveć je i previše glasnika tjeskobe i beznađa. Itekako nam trebaju glasnici nade i ohrabrenja…

Čitamo u 103. Psalmu: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“ Jedino što imaš je ovo danas, imaš samo sadašnji trenutak da živiš u skladu s Božjim zapovijedima.

Zanimljiva anegdota veže se uz Malu Tereziju. Pojedine su sestre u samostanu bile zavidne zbog njezine dobrote i poniznosti. Nikad se zbog toga nije tužila poglavarici, sve je strpljivo podnosila. Jednoga dana, prilikom pranja rublja, jedna ju je zavidna sestra polila prljavom vodom...

I danas u vremenima kušnje, bolesti, beznađa; i danas kada Zemlja često drhti zbog težine naših grijeha; i danas u ovoj dolini suza i tjeskobe, dragi prijatelju, možeš reći: „Nisam sam! Isus je sa mnom. Uskrsnuo je, Isus je živ!“

Shvati, čovječe, da je tvoj planet lijep i da na njemu još ima života.

Kad odraste, čovjek često voli krive stvari i prianja uz krive vrijednosti.

Pao je, ali se ne predaje. Ustaje… Ne odustaje. Vraća se u ring. Publika mu viče da odustane. On je već Pobjednik; on je već Kralj.

Zašto je baš Ljubav izabrala križ da pokaže svoje krajnje predanje i žrtvu? Zašto baš po križu?

Možda nisam u pravu, ali osjećam da čovjek sve više postaje mizantrop. Sve je više ljudi koji ne vole ljude. Ljudi izbjegavaju druge, sve je više ljudi koji zaobilaze svoga brata ili susjeda.

Život teče poput rijeke i ne možeš ga zaustaviti, zato rasti paralelno sa svojim životom! Nemoj dopustiti da tvoj život bude vlak koji je otišao, a ti ostao na stanici.