Nedavno sam bio jako tužan. Šetao sam poljem sȃm. Nedugo zatim naišao je jedan čovjek i ostali smo malo u razgovoru. Budući da je primijetio moju tugu, rekao mi je nešto što nikad neću moći zaboraviti. Rekao je: „Nije grijeh biti tužan, ali nemoj dopustiti da te tuga potopi. I upamti: kad god budeš tužan, pogledaj u nebo! Gdje god da se na ovoj Zemlji nalaziš, ne postoji mjesto gdje nećeš moći vidjeti nebo, samo je potrebno dignuti glavu i pogledati.“
I, zbilja, nebo je tu, iznad nas. Nebo ne čine samo bijeli ili tamni oblaci i pusto plavetnilo, nebo prije svega simbolizira nadu. Pogledati u nebo znači vidjeti nadu; vidjeti da postoji nešto veće i bolje od ovoga što trenutno jesmo i što živimo. Nebo je otisak Božjeg obećanja; nebo je znak da će svaka patnja, ma koliko velika bila, jednoga dana ipak uminuti.
Ako ikad počneš gubiti smisao života, pogledaj u nebo! Bog je tu.
Poznati bečki psihijatar Vikor Frankl, koji je preživio strahote holokausta, kaže da su se logoraški dani mogli lakše preživjeti gledajući nebo. Gledanje neba predstavlja i jednu vrstu terapije. Nebo ti pokazuje smisao života. U konačnici, kako je svojedobno rekao Frankl: „Ljudi danas imaju sredstva za život, ali mnogi nemaju smisao života.“ Ako ikad počneš gubiti smisao života, pogledaj u nebo! Bog je tu.
Autor fra Goran Azinović za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je 2014. godine. Autor je 14 nadahnutih knjiga, kolumnist je katoličkog mjesečnika “Naša ognjišta”, a pisao je i za druge katoličke časopise. Trenutačno živi i djeluje kao župni vikar u župi Krista Kralja u Čitluku (BiH).