Kada određenu osobu ne voli, čovjek često ne prihvaća ni ono što ona radi, ma koliko god to dobro i općekorisno bilo. Takav čovjek ne gleda srcem, nego razumom.

Koliko si puta bio sam i osjećao se napušteno, a dobri Bog ti je poslao divnu osobu koja je unijela radost u sumornu svakodnevicu? Koliko si puta u teškim životnim situacijama osjetio da nema izlaza, a Bog ti najedanput otvori vrata?

Zato napusti „otok“ ovoga zamamnog svijeta i započni novi život ondje gdje zbilja možeš živjeti – u Božjoj blizini.

Katkad je i malo svjetla dovoljno da rasprši i najcrnju tamu. Ovome svijetu treba više svjetla.

Ljubav je postala zamka, ljubav je postala klopka. Da bi te drugi slijedili u ime ljubavi, moraš im i darovati ljubav, a ne propast. Ljubav mora biti čista nakana, oslobođena svake sebičnosti.

"I ako pristupiš daru euharistije kao dio zajednice, onda ćeš to što čuješ na koncu s ljubavlju i izvršiti. Jer sve trebaš učiniti da Božju Riječ čuješ i prihvatiš kao dio zajednice, a ne kao odvojeni pojedinac", piše fra Goran Azinović.

Crkva treba hodočastiti svijetom zajedno sa svojim vjernicima. Nema sumnje da su svetoga Ivana Pavla II. „rodila“ hodočašća. Zato ne zaboravi hodočastiti kao kršćanin! Na hodočašću se rađa i čuva vjera.

Najljepšu sliku o Svetom Trojstvu dao je teolog Istočne Crkve, mistik Šimun.

"U meni se tada probudio lopov koji 'čuči' u svima nama. Dok sam stavljao cvijeće na odar, ukrao sam križ s krunice! Pogledao sam mrtvog svećenika i rekao mu da mi dâ pola svojega milosrđa. Osjetio sam neopisivu snagu i križ sakrio u džep", riječi su pape Franje u ovoj zanimljivoj anegdoti koju je zapisao fra Goran Azinović u svojoj knjizi "Riječi koje putuju".

Ova nas priča može naučiti kako nikad ne smijemo zaboraviti Božje lice, jer ako ga zaboravimo, nikad nećemo biti sretni ni imati mira.