Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Isus vjeruje u moć ljubavi, a ne zakona. Brak, prema Isusu, nije stvar politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (primjerice, kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja dijele i brinu svoju brigu o braku, jer brak ne uspostavljaju niti tvore institucije, nego žive osobe koje se ljube.

Hoće li nas mlinski kamen povući na dno kao posljedica sablazni svih kula koje gradimo iskorištavajući se međusobno?

Pitanje svih naših pitanja potpuno je isto: „Tko je najveći?“ Tko je važniji, tko ima veće zasluge, čija je pozicija viša, tko je kome dužan poštovanje, tko koga mora slušati, tko je pametniji, tko je ljepši, tko je prvi…

Ovo je dokaz kako čovjek, kako ljudi nisu puke žrtve okolnosti u kojima žive, žrtve prisila društva koje ih okružuje, robovi zagušljivih navika, predaja. Čovjek je stvoren za slobodu srca, za širine i daljine, za nebeska prostranstva koja pucaju na sve strane pred nama s vrhunaca.

Mi smo previše zabrinuti za zemaljsko, ili samo za zemaljsko, želimo osigurati kruh za svoj život, za svoju obitelj, što i nije ništa loše, dapače, potrebno je i nužno, ali u svoj toj brizi zaboravljamo ili zanemarujemo svoju nutrinu i potrebu da naš život postane kruh, da u njega usadimo kvalitetni kvasac koji će nam pomoći da postanemo kruh.

Tako nam je potrebna ta Isusova ruka na nama, da utisne sebe u nas, u naše srce i u naš život, da se otvori sve što već tako dugo zatvoreno spava, da budemo zdravi, da budemo slobodni. Isus skida sa čovjeka sve rešetke i kaveze koje je naša ljudska krhkost u nama izgradila i podigla i zatvorila nas u nas same.

Nutrinu skrivamo kao zmija noge, ponekad je gurnuta pod tepih sa svim svojim smećem i prljavštinama. Duboko zakopana u nama, daleko od očiju svih, sigurni u sigurnost naših tamnica, čuvamo sebe skrivene od svjetla i dana.

Završne riječi Isusova Govora na gori. Isus uspostavlja novi poredak među ljudima. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida objavu sa Sinaja, nego dopunjuje. Daje jasne odrednice kako netko može unići u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno čuti, slušati, komentirati, drugima prenositi. Nemoguće se pozivati na primljene darove koje čovjek ima. Treba se truditi unići kroz uska vrata ili pak biti dobro stablo koje rađa samo dobrim, zdravim plodovima.

Isus izgovara ove riječi nakon što je uputio strašne prijekore gradovima koji su bili svjedoci njegovih najvećih čudesa, Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi te nakon povratka učenika s misionarskoga putovanja, s kojega su mu zanosno ispripovjedili što su sve doživjeli u snazi njegove riječi. Isus na to nadovezuje ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi, nisu shvatili Isusovu osobu ni poslanje, dok su neuki, maleni - tj. apostoli, koje oni 'gore' preziru kao neznalice, kao 'prokletu svjetinu i masu' (usp. Iv 7,49: "Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!") dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri.