Budi dio naše mreže

Žalosno bi bilo da se nečega odreknemo, time hvalimo, a iznutra ostajemo isti

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Josipa Filipovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima i dekana Županjskog dekanata. Preč. Josip Filipović, između ostalog, piše: "Pepeo nas stoga podsjeća na ono što zapravo jesmo – krhki, ma koliko god snažni bili. Maleni, koliko god u stvarnosti bili veliki. Prolazni, koliko god nas zdravlje služilo."

/ dt

Čistom srijedom započinjemo svoj korizmeni hod. U narodu je ovaj dan nazvan Pepelnicom zbog obreda posipanja pepelom u znak naše pokore i obraćenja. Dok nas svećenik u ovoj sv. misi bude posipao pepelom ili činio na našem čelu znak križa, dobro je zapitati se o simbolici pepela.

Pepeo je zapravo ostatak nečega što je nekada postojalo. Ono što je nekada bilo, imalo svoj oblik, svoje naličje ili živjelo, sada je samo prah. Pepeo nas stoga podsjeća na ono što zapravo jesmo – krhki, ma koliko god snažni bili. Maleni, koliko god u stvarnosti bili veliki. Prolazni, koliko god nas zdravlje služilo. Pepeo nam u svijest doziva našu ljudsku prolaznost, našu smrtnost. I zato pri obredu pepeljenja možemo čuti i riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”

Pepeo je i simbol poniznosti jer dok promatramo taj ostatak nekadašnjeg postojanja, zapravo ne možemo ne razmišljati o Onome koji je neprolazan i vječan, o Onome čija smo slika i čijih smo ruku djelo – a to je Bog. Ne možemo se ne zamisliti nad svojim vlastitim životom i svojom ljudskom krhkom egzistencijom, o tome da zaista danas jesmo-sutra nismo, a da u toj našoj prolaznosti i krhkosti, u našoj smrtnosti, posljednju riječ ima jedino i samo Bog. Bog, na čiju smo sliku stvoreni i koji je našu smrt pobijedio smrću svoga Sina. Bog, koji snagom uskrsnuća svoga Sina i nas uskrisava na novost života. Upravo tu pepeo dobiva novi smisao. On nije za nas stvarnost za vječnost, nego tek podsjetnik da naše postojanje i naš život, a osobito naša prolaznost i smrtnost, svoj smisao ima jedino u Bogu i s Bogom. Da jedino s Bogom čovjek ne ostaje samo prah, jer mu Bog u svojoj ljubavi daruje život u vječnosti.

No, dok razmišljamo o svojoj prolaznosti, ne možemo se ne zapitati i o svojoj grešnosti, o svim svojim manama i slabostima koje nas od Boga udaljuju. Zato nas sv. Pavao u današnjem drugom čitanju opominje i poziva: „Dajte, pomirite se s Bogom!“ Prvi je preduvjet pomirenja s Bogom to da postanemo svjesni svojih grijeha, da sami sebi priznamo svoje mane i nesavršenosti, da spoznamo što je ono radi čega trebamo stati pred Boga i moliti oproštenje. Da uvidimo što u svom životu moramo mijenjati radi sebe, radi radi svojih bližnjih, radi Boga. To je početak obraćenja, početak obrata u našim životima, zaokreta kojim želimo biti bolji. Ako te želje nema u nama, onda nema ni obraćenja. Ako nam je sasvim nevažno jesmo li i koliko grešni, i to ne nastojimo promijeniti, onda je za nas uzaludna i ova korizma, koju sv. Pavao naziva „milosnim vremenom“. Obraćenje jest hrabar iskorak iz staroga, grešnoga, otuđenog i bezbožnog načina života u novi način života u kojem smo pozvani živjeti u Božjem zajedništvu, vrednujući njegovu riječ i živeći njegove zapovijedi.

No, obraćenje ne uključuje samo suživot s Bogom, nego i s našim bližnjima, s ljudima koji nas okružuju, s kojima dijelimo životni prostor i vrijeme. Živjeti s drugima danas često znači biti okružen mnoštvom, a ipak biti sam i otuđen od drugih.

Zato je i ova korizma milosno vrijeme, koje nas poziva na obnovu i naših međuljudskih odnosa, na izgrađivanje povjerenja koje smo možda nekada izgubili, na služenje drugima u ljubavi. Često se pitamo je li moguće obnoviti porušene odnose između brata i sestre, muža i žene, roditelja i djece, susjeda, kolega na poslu? Upravo su kršćani pozvani svojim životom svjedočiti da je promjena moguća.

Da, moguće je oprostiti. Da, moguće je živjeti bez gorčine i mržnje. Da, moguće je živjeti radosna i blaga pogleda prema drugome. Ako itko, onda smo to upravo mi – Kristovi vjernici – pozvani biti Božja sol ovoj zemlji i Božja svjetlost u ovome svijetu. Nije li upravo korizma takvo milosno vrijeme u kojem to možemo biti, u kojem možemo nešto promijeniti nabolje.

Bilo bi najžalosnije kad bi ovo vrijeme bilo za nas samo vrijeme nekakvih običaja i pomodarstva tijekom kojeg ćemo se tek nečega odreći i time se hvaliti, a iznutra ostati isti. Vrijeme u kojem ćemo možda i redovitije moliti, ići redovitije na sv. misu ili pobožnost križnoga puta, a u sebi ništa ne promijeniti. Ostati isti, slabi i grešni, svadljivi i neizmireni i s Bogom i s ljudima. U tom slučaju, ovo će vrijeme milosti za nas ostati promašeno.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja