"Kad god pristupamo drugome, kao da veli Isus, želimo nad drugima moć i vlast, prevlast! I u odgoju, i u ljubavi, i u iskazivanju dobrote. Sve svršava u ovladavanju drugim. U svakome čuči negdje upravo to što Isus govori: Razbojnik, kradljivac, sebičnjak. Pa i u onome najplemenitijem misliocu, filozofu", piše, između ostalog, u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

"Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu velika glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni osiromašeniji. Pitamo se, tko to ravna svjetskim gospodarstvom, bankama, burzama, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti?" pita se u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

"Na jednoj strani Isus i njegovi učenici koji zrače puninom Duha, Božjim obiljem i milošću; oni su izišli iz Isusove „kovačnice“. Njih je Isus 'skovao' i oblikovao u nove ljude, a na drugoj strani Nikodem okovan u svoju prošlost. Kako izići iz sebe? Isus mu kaže: Ne, nemoguće je to vlastitim silama. Nemoguće je to vlastitim mišljenjem, spoznajama, ne, time ne ćeš krenuti naprijed ni koraka", piše u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

"Danas Isusa tjeraju, niječu, progone, na njega hule, ismijavaju, toliki ga psuju. Dira li te to? Ili si možda među onima koji ga psuju? Ne dao Bog. Što bi bilo od nas kad ne bi bilo Isusa?" piše u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

Kad bi se to (Isusov govor u evanđelju, op.) prenijelo na našu suvremenu medijsku scenu, onda bismo pred sobom imali one savršeno odjevene iz jet-seta, koji se znaju ponašati, koji imaju uvijek savršeni kroj ili haljine na sebi, pravu garderobu, perfektni stil - sve odiše elegancijom, a zavirite li im u srce, onda je ono osakaćeno, usamljeno, osiromašeno, bez ikakva sadržaja, uvijek pod nutarnjom prisilom: nikada ne ostarjeti, ne pokazati nijednu boru, nikada ne biti ono što čovjek treba biti.

Kao da je Isus htio reći: Crkva jest Crkva grješnika, ne savršenih ljudi, ona je živa. Ona je prisutna i u najsiromašnijima i najbjednijima, ona se vuče kroz ovaj svijet, grješna i uprljana, čisteći se u ljubavi i ljubavlju prema Isusu. Ona čini pogrješke, ali ujedno i okajava svoje grijehe.

U Ivanovu poimanju 'jesti', 'blagovati' jest isto što i 'vjerovati'. Vjerovati? - kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni život? Želimo očevidnost toga kruha.

Duh je stvarateljska Božja sila, ona stvara od grješnika i bezbožnika pravednika i pobožnika. Duh pokreće, Duh udahnjuje, unosi život, on stvara, on oslobađa iz zarobljeništva, Duh iz prvoga rađanja stvara novo stvorenje, novinu života.

Kako probiti začarani krug osvete, prirodni, naravni zakon 'oko za oko, zub za zub'? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažniji pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na bunjištu, smetlištu povijesti?

U Očenašu imamo sve bitno za svoj život. Molitva da se Bog slavi, da živimo u miru, da ne posustanemo u životu, da nas Napasnik ne nadvlada, da živimo kao ljudi praštanja. Kad Isus govori o napasti, onda misli na našu čvrstinu i posvemašnje prianjanje uz vlastito poslanje i poziv. Kao što je triput u pustinji Đavao dolazio Isusu s ponudama da ga odvrati od nakane i poslanja, tako dolazi i k nama.