Kao da je Isus htio reći: Crkva jest Crkva grješnika, ne savršenih ljudi, ona je živa. Ona je prisutna i u najsiromašnijima i najbjednijima, ona se vuče kroz ovaj svijet, grješna i uprljana, čisteći se u ljubavi i ljubavlju prema Isusu. Ona čini pogrješke, ali ujedno i okajava svoje grijehe.
Ljubiš li me – jesi li mi prijatelj?
Iv 21,15-19
Sagledamo li svoj život u retrospektivi i zapitamo li se što smo učinili te koji je smisao svega onoga što smo u životu postigli, u čemu je bio smisao našega života, što smo bili i postali, postigli, otkrit ćemo kako je u svačijem životu bilo čvorišta, čvornih trenutaka i točaka u kojima se sve sažimalo i zgušnjavalo, ono bitno oko čega se život okretao.
Gospodin je opet među svojima, a oni posramljeni zbog svoga ponašanja za njegove muke, križnoga puta, razapinjanja, smrti i pokopa.
Takve čvorne točke redovito su trenutci u kojima smo bili stavljeni pred odluku i upitnik, tko smo i što smo, što je bit naše osobe, što je bitno u našemu životu. Koji je smisao života? Zatim je tu pitanje spram sposobnosti ljubiti i biti ljubljen. Poglavito pak kad nas sam Bog pita. Pitanja su to koja nam se danonoćno nameću, pitanja o kojima ovisi cijeli život. Pitanja spram ljubavi te odgovor u kome se poklapaju i preklapaju riječi i osoba, život i riječ. Tako otprilike postupa i Isus sa svojim učenicima, svojim prijateljima, napose sa Šimunom Petrom. Pita ga spram ljubavi, veće, silnije ljubavi.
Isus se treći put ukazuje svojima, ovaj put na Tiberijadskom moru. Nakon čudesna ribolova zajedno su za doručkom. Možemo samo predočiti sumornu šutnju koja vlada, ozračje u kome nitko ne izgovara ni riječi. Gospodin je opet među svojima, a oni posramljeni zbog svoga ponašanja za njegove muke, križnoga puta, razapinjanja, smrti i pokopa. Svi se razbježali, a i sada se vratili na svakodnevni posao. Ribari ostaju ribari, ne mogu od svoga obrta i posla.
U cijelom Novom zavjetu pronaći ćemo samo na dva mjesta riječ ‘žeravica’. Jednom je to u dvoru Ane i Kaife gdje se Petar grijao na žeravici, uz vatru, a drugi je put kad im sam Gospodin pripravlja ribu za doručak. Petar je u nazočnosti sluškinja i slugu zatajio uz žeravicu Isusa tri puta, a ovdje, ponovno uz žeravicu i vatru, tri puta ga Isus pita spram ljubavi. Zadnji, duboki i odlučni razgovor dvojice, Učitelja i učenika, i pitanje spram ljubavi. Uz žeravicu zataja i nijekanje da Učitelja uopće poznaje, uz žeravicu i očitovanje ljubavi. I povjeravanje stada Petru.
Petar odgovara bez okolišanja, nedvosmisleno: ‘Da, Gospodine! Ti sve znaš!’
Ova žeravica podsjeća na onu iz noći izdaje. Kao da mu Isus želi poručiti: Imaj na pameti onu večer, onu noć izdaje, onaj trenutak slabosti. Snagu ne (do)nosi čast ni služba koju netko obnaša, nego samo ljubav prema Isusu. Ti si još uvijek stari Šimun, sin Ivanov, od krvi i mesa, od straha i nevjere. Nisi svet jer si papa, biskup, svećenik, nego ako si i jer si srcem uz Učitelja. Prva riječ koju Isus upućuje nositelju službe i vlasti jest riječ ljubavi. Nigdje tako zorno kao na ovome mjestu nije istaknuta ljubav prema Gospodinu.
Oslovljava Petra trokratno: ‘Ljubiš li me? Voliš li me? Ljubiš li me?’ Oslovljava ga njegovim imenom koje je dobio od oca, u obitelji: Šimune, sine Jonin! Ljubiš li me ljubavlju koja nadmašuje ljubav ostalih? Ljubiš li me više od ostalih! – Na ispitu je sav Petar, sve njegovo, cijelo njegovo biće, od očinske kuće. Stoga Isus i spominje očevo ime. Na ispitu je cijeli njegov život, sav prevaljeni životni put. Koliko je vjerodostojan, koliko ima u sebi osobne ljubavi za svoga Učitelja? Je li mu istinski prijatelj?
Petar odgovara bez okolišanja, nedvosmisleno: ‘Da, Gospodine! Ti sve znaš!’ “Ta ti si razlog i temelj svih mojih sposobnosti, i da volim, i ljubim, i da živim, i da osjećam kako mi je Bog Otac. Tebi zahvaljujem sve, Isuse. Kako da te ne ljubim, Gospodine?” Odgovor je krajnje zreo.
Prepuna mreža riba bijaše već predznak za Crkvu koja će zahvaćati sve.
Isus jest Petru obećao za zemaljskoga života da će biti glavom, Stijenom na kojoj će sagraditi svoje djelo u svijetu. Ali, želi li do kraja ispuniti svoju službu pastira i predvodnika, mora ljubiti. Ljubiti bezuvjetno, ljubiti cijelim bićem. Tek kad ga Isus pita po treći put spram ljubavi, shvaća Petar težinu odgovornosti koja mu se stavlja na pleća i ramena, spoznaje svoju vlastitu nedostojnost i nedostatnost.
Prepuna mreža riba bijaše već predznak za Crkvu koja će zahvaćati sve. Petrovo nije samo biti ribar, nego i pastir velikoga stada. Isus povjerava Petru koji ga je triput zatajio, ali i gorko oplakao svoj grijeh, prvenstvo među učenicima, a ne primjerice Ljubljenom učeniku, koji je ostao do kraja vjeran, i pod križem, gdje je preuzeo skrb i uzeo k srcu Mariju, Isusovu majku.
Kao da je Isus htio reći: Crkva jest Crkva grješnika, ne savršenih ljudi, ona je živa. Ona je prisutna i u najsiromašnijima i najbjednijima, ona se vuče kroz ovaj svijet, grješna i uprljana, čisteći se u ljubavi i ljubavlju prema Isusu. Ona čini pogrješke, ali ujedno i okajava svoje grijehe. Nije ona samo onaj prekrasni ornat, božanska liturgija, uzvišene katedrale, nego je ona i u tami kušnje i otpada, gdje s Petrom plače, rida i moli za oprost. I što čeka Petra na kraju? Mučeništvo. Križ kao i Gospodina. To je cijena ljubavi prema Isusu.
S toga je razloga dirljiv, ganutljiv završni razgovor Isusov s Petrom spram ljubavi, spram veće ljubavi prema njemu. Kao da mu je htio ponovno posvijestiti ono što je Isus davno rekao: Nazvao sam vas svojim prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega (usp. Iv 15,15). Upravo to očekuje u ovom trenutku od zbunjenog Petra, te ostalih što su u nedoumici. Jeste li moji prijatelji? Mogu li na vas računati u svijetu i kroz potonju povijest?
Petar je poslije u propovijedanju mogao navoditi primjere iz svog drugovanja s Isusom, dane privrženosti i odanosti, dane kad su bili jedno srce i jedna duša, ali je mogao i morao navesti i sramotno zakazanje, utaju i izdaju i samoga sebe i Gospodina. Stoga u ovom trenutku može smo mucajući odgovoriti, kako Gospodin zna njegovu nutrinu, njegovo plaho srce, te kako Gospodin može računati s njim kao privrženikom i prijateljem.
Neprestanim pitanjima Gospodin kao da želi Petra učiniti nesigurnim, kao da želi da izgubi tlo pod nogama, da ga učini malim djetetom. Istodobno ga želi učvrstiti u obećanju, odanosti, nepokolebljivoj privrženosti.
I kao da mu želi poručiti i reći da se ubuduće ne oslanja na svoje ljudske sile, ma koju službu i vlast on obnašao među apostolima, bio on okrunjen tijarom, imao pod sobom nebrojeno podanika. Službu treba obnašati upravo sukladno s Gospodinovom voljom, kao onaj koji služi, a ne zapovijeda u moći. Na kraju će uvijek ostati važećom Petrova, kako je Gospodinu znano sve. I o njemu, i o meni, i o tebi, i o svakome čovjeku. Isus zna što je u nama…
Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva
Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.