Budi dio naše mreže

"Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu velika glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni osiromašeniji. Pitamo se, tko to ravna svjetskim gospodarstvom, bankama, burzama, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti?" pita se u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

/ dt

Tko vjeruje ima vječni život

Iv 6,44-51

Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu velika glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni osiromašeniji. Pitamo se, tko to ravna svjetskim gospodarstvom, bankama, burzama, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti? Glad i žeđ, hrana, prava hrana za život, za tim ljudi čeznu, žude.

Isusu je Napasnik u pustinji ponudio da pretvori kamenje u kruh kako bi mogao nahraniti sebe i svijet. Međutim, Isus jasno odgovara kako čovjek ne živi samo od kruha ni za kruh, nego se živi od riječi života. Od svake riječi koja dolazi i izlazi iz Božjih usta. Ni ovo umnažanje kruha nije ljude nasitilo. To je samo smjerokaz prema pravomu kruhu koji Isus nudi. Sve slike u Ivanovu Evanđelju u bližem i daljnjem smislu imaju u zreniku Isusovu osobu.
Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni život? Želimo očevidnost toga kruha.

Nakon čuda s umnažanjem kruha kao da im Isus želi reći: Vi mislite samo na kruh koji siti vaše tijelo, želudac. Tražite međutim ono bitnije, važnije, kruh od koga se može živjeti u vječnosti. Taj kruh vam ja nudim, dajem. Taj kruh daje meni moj nebeski Otac za vas. Uzeti taj kruh znači vjerovati.

U Ivanovu poimanju ‘jesti’, ‘blagovati’ jest isto što i ‘vjerovati’. Vjerovati? – kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni život? Želimo očevidnost toga kruha. Isus im jasno uzvraća: Kruh od Boga jest onaj koji dolazi od Boga i daje život svijetu. ‘Ja sam taj kruh. Tko dolazi k meni, ne će više ogladnjeti’.

Znak se događa izvana i iznutra. Isus u slikama jela i pića ilustrira što to znači vjerovati u njega. On je u svojoj osobi dar samoga Boga, i tko u njega vjeruje, prihvaća ga do kraja, sjedinjuje se s njime, postaje s njime jedno tijelo i jedan duh.
To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga.

Vjerovati u Isusa Krista uvijek je osobni dar samoga Oca. Nitko nije kadar svojim snagama ili sposobnostima vjerovati. Sam ga Gospodin mora privući u blizinu Isusovu i zajedništvo s Isusom. Bog mora čovjeka ‘pokrenuti’, a čovjek se mora dati pokrenuti, mora se Bogu izručiti, i samo tako je on kadar doći u Isusovo društvo, biti Isusov prijatelj. To opet pretpostavlja da čovjek postane malen kao dijete, bezazlen, otvorenih očiju i srca, pa i otvorenih usta da blaguje riječ. To je način da se uprisutni spasenje u Isusu Kristu. Blagovati, jesti, pritijeliti Isusa sebi, s njime biti intiman. Kao trs i mladice na trsu.

Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta.

To je taj konkretni skandalon, izazov i spoticaj njegova života. Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. Tu se koplja lome. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo.

Uočljiv je i nepobitan kontekst, surječje između Ivanova Proslova i šestoga poglavlja o euharistiji, upravo zbog riječi ‘tijelo’. Prema Iv 1,14 Riječ je ‘tijelom’ postala (tj. pojavila se među nama kao čovjek), a prema Iv 6 Isus nudi svoje tijelo (i krv), dakle, sebe kao čovjeka, za jelo. ‘Tijelo’ je u oba slučaja Isus kao konkretni čovjek. I ono što je u Iv 1,14 još uvijek nešto zadivljujuće, kao kontrast spram postojećemu, ovdje je već postalo javnim skandalom, spoticajem za slušatelje.

Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju ljubav.

Stoga mrmljanje protiv Isusovih riječi. Imamo ovdje blizu jeku one pobune, bunta, prosvjeda protiv samoga Boga za putovanja kroz pustinju. Ondje je narod mrmljao protiv Mojsija, Arona, a u konačnici protiv samoga Boga i njegovo vodstvo naroda. U jednome poglavlju (Izl 16) narod mrmlja čak tri puta.
Narod zaboravlja Božja dobročinstva, narod se buni protiv Boga, zaboravlja samoga Boga. Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju ljubav. Bog se kroz povijest očitovao kao ljubav, kao zaručnik koji snubi svoju zaručnicu, svoj narod. Upravo je taj narod predmet Božje ljubavi, njega je izabrao iz svih naroda za svoju svojinu. Kao što Otac ljubi Sina tako Bog ljubi svoj narod (usp. Jer 31,3).

Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku – ta Josipov je sin! – tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Ivan jasno naglašava jedinstvo objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje u Isusu razdvajati. Od samih kršćanskih početaka to je stvaralo najviše smutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravovjerja, odnosno krivovjerja.

Sve hereze (zablude) u ranim kršćanskim stoljećima rađale su se, nastajale su upravo ovdje: Ljudi nisu mogli prihvatiti Isusa Krista kao čovjeka, pa su ga onda prenašali u nekakve više, svemirske sfere. Čine to filozofija, gnoza, i doketizam, sve zablude do konačnoga definiranja Vjerovanja na saborima u Niceji (325.) i Carigradu (381.).

Lutali su pojedinci u svojim zabludama i naučavali krive nauke, tvrdeći kako je Isus imao samo prividno tijelo, ali i potonji arijanizam koji je konačno osuđen na saboru u Niceji. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva. Tu se odlučuje i danas o našoj – mojoj i tvojoj nevjeri – pred ovim Isusom – Bogočovjekom, Bogom i čovjekom.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja