Budi dio naše mreže

Fra Tomislav Pervan: Ne oprostiti znači ograničiti dosege Božjega milosrđa

Kako probiti začarani krug osvete, prirodni, naravni zakon 'oko za oko, zub za zub'? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažniji pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na bunjištu, smetlištu povijesti?

/ dt

Mjera praštanja – praštanje bez mjere

Cijelo osamnaesto poglavlje Matejeva Evanđelja predstavlja nešto kao temelj i ustav za život i suživot unutar Kristove zajednice vjernika. Riječ je o ponašanju unutar zajednice, o međuljudskim odnosima, o posve novom pristupu bližnjemu, posvemašnjem obratu koji mora vladati u obraćenim srcima. Na konkretni Petrov upit Isus odgovara krajnje načelno. Riječ je o Božjoj velikodušnosti i čovjekovoj uskoći te čangrizavu srcu koje nije sposobno proslijediti drugima zakon ili milost oprosta i smilovanja. U toj uskoći srca i nesposobnosti ljubiti vidimo teške posljedice istočnoga grijeha. U odnosu na Gospodina i Gospodara svi smo sluge i dužnici.

Kako probiti začarani krug osvete, prirodni, naravni zakon ‘oko za oko, zub za zub’? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažniji pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na bunjištu, smetlištu povijesti?

Nasljedovati Boga u svojim postupcima

Isus ne samo da traži od nas odreknuće od bilo kakva oblika osvete ili osvetoljubivosti, nego naređuje nemjerivo, bezgranično praštanje. Ako već očekujemo da, nama, dužnicima, Bog oprosti, i ako smo svjesni potrebe oproštenja, onda nije teško uvidjeti potrebu drugima iskazivati praštanje, milosrđe, smilovanje. “I jer smo iskusili i postigli milosrđe, ne sustajemo, ne malaksavamo” (usp. 2 Kor 4,1), ne umaramo se prenositi to na druge, poručuje Pavao Korinćanima.

Što Isus kani i na što smjera? Naučiti ljude ponašati se kao njegov Otac koji ne pravi nikakvih razlika između dobrih i zlih. Taj Otac je bezgranična ljubav, okrenutost prema svakom čovjeku, za njega je svako ljudsko biće njegovo dijete, sin i kći. Ma koliko puta i u kolikoj mjeri se to dijete ogriješilo o svog Oca, Otac mu prašta. Da bi to uzbiljio, uprisutnio u slici, navodi Isus nevjerojatnu prispodobu u kojoj gospodar oprašta sluzi dug od 10 tisuća talenata.

Prema podatcima cjelokupni godišnji prihod Herodove kuće iznosio je u to doba oko 900 talenata. Taj fiktivni, nezamislivo i nepredočivo veliki iznos duguje sluga svom gospodaru i ovaj mu ga oprašta. Ta prekomjernost u cijeloj prispodobi ima samo jedan jedini smisao, naime, slušatelj se mora prenijeti u odnos Boga prema čovjeku.

Što imaš, a da nisi primio?

Svatko od nas duguje svomu Bogu sve, po svojoj naravi mi smo Božji sužnjevi i sluge. Međutim, temeljno je Isusovo iskustvo da taj Bog čovjeku oprašta sav dug i od roba ga pretvara u svoga ljubljenog sina. U prispodobi odzvanja zaziv iz Očenaša (usp. Mt 6,12) o praštanju dugova. Bog ne želi, ne će da itko propadne, da bilo tko drugome podnosi kakve račune o dugovanju i nepraštanju. Smilovanje mora biti nutarnji pokretač čina te odnosa i ustroja u zajednici. To je obveza svih koji su na sebi iskusili Božje djelo praštanja i smilovanja.

Povijesno nam iskustvo veli da je temelj svake kršćanske zajednice u ljudskoj slabosti, nemoći, u kojoj se snažno očituje i razvija Božja snaga i milost. Prisjetimo se samo početaka kršćanske zajednice u Korintu koje tako zorno opisuje Pavao u svojim pismima toj mladoj Crkvi: koliko sukoba, slabosti, nemilih prizora, nepodnošljivosti, optuživanja. A to je sredina pedesetih godina prvoga stoljeća, nepunih dvadeset godina nakon Isusove smrti i proslave. Upravo je ta slabost osnovica na kojoj Bog gradi svoju Crkvu. Bog koji je u sebi sama ljubav u vremenu se očituje kao ‘praštanje i milosrđe’. Zborna molitva 26. nedjelje kroz godinu glasi upravo tako: “Bože, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem”.

Božja „slabost“ – praštanje

Svemoć postaje nemoć. Bog je nemoćan ne oprostiti! To je njegova slabost. Ako je Bog takav, pogotovo bi morali biti onda oni koji su ‘nasljedovatelji Kristovi i Božji’, što su svi vjernici u Pavlovoj zamisli. Praštanje je bit zajednice, ono je cement, vezno gradivo i tkivo u kući Božjoj. Praštanje nije znak slabosti, kapitulacija pred grijehom ni suglasnost s njime. Ono je dinamika ljubavi i spasenja. ‘Gdje je izobilovao grijeh, većma je izobilovala milost’ veli se u Poslanici Rimljanima. Praštanje je trijumf, slavodobiće ljubavi nad grijehom.

Današnja je po(d)uka savršeno jasna. Nitko nije svet, nitko pravedan. Svatko je od nas obilježen grijehom, krivnjom. Svatko se od nas ogrješuje o bližnjega. Svatko od nas mora pitati ponizno od Gospodina oprost grijeha. Tražimo li od Boga oprost, moramo ga davati i drugima. Mjera praštanja je mjera ljubavi. Tko ne prašta, ne ljubi. Bog će postupati s nama upravo onako kako mi postupamo s drugima.

Bezmjerje Božjeg praštanja

Ali ono što činimo drugima, to je mrvica, sitnica u odnosu na ono što Bog čini nama, koliko on nama prašta. Primili smo, iskusili smo oprost, pa ga moramo drugima i davati.
Bog je ljubav, sama ljubav, savršena ljubav. Njegovo je srce ljubav i iz toga srca istječe praštanje. On snosi tako reći troškove praštanja i pomirenja. Cijena te ljubavi je Isusov Križ. I zato su oni kojima se iskazuje ljubav i praštanje sa svoje strane pozvani praštati i ljubiti, nasljedovati Boga u svome životu, slijediti Isusov primjer.

Zlo se može spriječiti samo dobrim, zlu se možemo suprotstaviti samo ljubavlju. Nemoguće je suzbijati zlo zlim. Pobijediti zlo dobrim (usp. Rim 12,19). Ljubav pobjeđuje. I praštanje mora imati zadnju riječ u našim međuljudskim odnosima. Inače, nikada ni na pomolu mira ni pobjede dobra. I samo tako moguće je zaustaviti poplavu grijeha u svijetu. “Dobrim svladavaj zlo” i činiš li tako „ugljevlje ražareno zgrćeš mu na glavu“, poručit će sv. Pavao (Rim 12,20).

Nepraštanje – sužavanje Božjeg djelovanja

Ne oprostiti znači suziti, ograničiti dosege Božjega milosrđa, smilovanja, kraljevstva Božjega. Isus je sam na Posljednjoj večeri u riječi nad kaležom punim vina izrekao riječi kako se njegova krv prolijeva za oprost grijeha. Zajednica vjernika mora biti u svijetu ono ozračje u kome se događa obrat iz staroga u novo. Samo onaj tko je oprostio i komu je oprošteno bit će uslišan. Onaj tko to ne čini, torpedira i razara Isusovo djelo.

Predobro zna Isus kako je to teško oprostiti, i stoga o tome govori krajnje ozbiljno, uporno. Praštanje je božansko, ono je uprisutnjivanje Boga u povijest i zajednicu. Isusov je život najbolja slika koliko je Boga stajalo to pomirenje s čovjekom i ljudima. Cijelo nam Evanđelje stavlja to pred oči – koliki je naš odmak od Isusa koji u sebi uprizoruje samoga Oca.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja