Mnogi roditelji misle da se njihova odgovornost sastoji samo u tome da omoguće materijalne uvjete svojoj djeci. Ne smatraju nužnim pomagati im u procesu učenja vjere. Roditelji se opravdavaju time da nemaju za to vremena ili da nisu dovoljno sposobni za tu funkciju.

Danas se kod nas paralelno ostvaruje školski vjeronauk i župna katehizacija. Je li to dovoljno za rast djece i mladih u vjeri? Može li ih jedino to dovesti do vjerničke zrelosti? Nekoć su se u religiozno-moralnom odgojnom procesu djece međusobno pomagale i dopunjavale škola, Crkva i obitelj. A danas? Uloga roditelja u prenošenju vjere djeci je nenadomjestiva. Općenito je poznata uzrečica: „Roditeljima imam zahvaliti što sam postao i ostao vjernikom.” Stoga je potrebno uvijek iznova razmišljati o odgovornosti roditelja u prenošenju vjere, donosi portal Svjetlo riječi.

Svjesno preuzeta odgovornost

Govoreći o evangelizaciji i katehizaciji, crkveni dokumenti naglašavaju da u Crkvi postoje neki odgojitelji na osnovu svoje službe, kao što su: papa, biskupi, svećenici, đakoni, redovnici i neposredni vjeroučitelji. Drugi su to na temelju kraljevskog svećeništva, snagom sakramenata krštenja i potvrde. To su zapravo svi članovi Crkve. To proizlazi, prema Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugog vatikanskog koncila, iz oznake Crkve kao „Božjega naroda“ u kojoj je iznimno važan apostolat laika (br. 32). To proizlazi iz činjenice da je svaki evangelizirani kršćanin pozvan da apostolski djeluje. Tako odgovornost i neotuđivo pravo roditelja na vjernički odgoj ne proizlazi samo iz bioloških razloga roditeljstva, što su djetetu dali zemaljski život i što se moraju brinuti za njegov rast, već i iz zadaće kršćanskog naviještanja.

Crkva u svojim dokumentima stavlja veliki naglasak upravo na odgovornost roditelja kao prenositelja vjere. Ti dokumenti slijede nauk Drugog vatikanskog koncila koji u Deklaraciji o kršćanskom odgoju ističe: „Odgojna uloga roditelja je takve važnosti, da se teško može ičim drugim zamijeniti“ (br. 3). Ta odgovornost proizlazi iz sama roditeljskog poziva. „Pismo obiteljima“ pape Ivana Pavla II. napominje:; „Očinstvo i majčinstvo predstavljaju zadatak koji po naravi nije samo tjelesni nego duhovni; preko njih, naime, teče rodoslovlje osobe koje ima svoj vječni početak u Bogu i koje treba k njemu dovesti“ (br. 10).

Spomenutu odgovornost roditelji svjesno prihvaćaju već na vjenčanju. Na to upozorava Ivan Pavao II. u Pismu obiteljima: „U sklapanju braka mladenci se uzajamno darivaju i prihvaćaju izjavljujući da su spremni prihvatiti i odgajati djecu“ (br. 15). Predvoditelj u obredu vjenčanja izričito pita mladenci: „Jeste li spremni odgovorno i s ljubavlju djecu koju vam Bog dade prihvatiti i odgajati?“ Papa u istom dokumentu dalje ističe: „Pitajući: ‘Jeste li spremni?’ Crkva upozorava mladence da se nalaze pred stvarateljskom moći Božjom. Pozvani su postati roditelj, odnosno sudjelovati sa Stvoriteljem u darivanju života. Surađivati s Bogom u pozivanju na život novih ljudskih bića znači pridonositi prenošenju one božanske slike i sličnosti koju nosi svaki ‘rođen od žene’.“ (br. 8).

Osposobljenost za naviještanje

Za vršenje odgovornosti naviještanja Božje Riječi, roditelji su, kako uči Deklaracija o kršćanskom odgoju, „obogaćeni milošću i zadatkom sakramenta ženidbe“ (br. 3). A Ivan Pavao II. u pobudnici Obiteljska zajednica uči da je za kršćanske roditelje odgojno poslanje ukorijenjeno u njihovu udioništvu na stvaralačkom Božjem djelu, a svoj novi i osobiti izvor nalaze u sakramentu ženidbe, „koji ih posvećuje za istinski kršćanski odgoj djece, pa ih prema tome poziva da imaju udjela u samom autoritetu i ljubavi Boga Oca i Krista Pastira, kao i u majčinskoj ljubavi Crkve. On ih obogaćuje darovima mudrosti, savjeta, snage i svim ostalim darovima Duha Svetoga kako bi mogli pomoći svojoj djeci u njihovu ljudskom i kršćanskom rastu“ (br. 38). Roditelji su pozvani da budu prvi Božji posrednici, suradnici i suspasitelji; oni su svojoj djeci i „proroci i svećenici i pastiri“.

Nezamjenjivost roditelja

Svi noviji crkveni dokumenti zapravo slijede nauk Drugog vatikanskog koncila kada naglašavaju važnost i nezamjenjivost odgojne uloge roditelja. Tu tvrdnju opširnije razlaže apostolska pobudnica Ivana Pavla II. Catechesi tradendae ovim riječima: „Katehetski rad u obiteljima ima posebni karakter i u izvjesnom smislu je nezamjenjiv… Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogaćuje svaki oblik kateheze… Kršćanski roditelji nikada neće moći učiniti dovoljno napora da se priprave  za ovu službu kateheta svoje vlastite djece i da je obavljaju neumornim žarom“ (br. 68).

Nužno je zalagati se da se u društvu ponovno uvriježi uvjerenje kako su mjesto i uloga oca u obitelji i za obitelj od jedinstvenog i nezamjenjivog značaja.

Međutim, uza svu istinu o nenadoknadivosti roditeljske odgovornosti u naviještanju Riječi svojoj djeci, ne znači da su ioni u tom poslu prepušteni sebi samima. U toj plemenitoj zadaći moraju im pomagati Crkva i škola. Stoga ista pobudnica ističe: „Treba isto tako ohrabriti one osobe i institucije koje pomažu roditeljima osobnim dodirima, susretima i sastancima i svim pedagoškim sredstvima, da ispune svoju zadaću. Oni čine katehezi neprocjenjivu uslugu“ (br. 68).

Neki dokumenti nakon Koncila posebno ističu nezamjenjivu ulogu majke. Ona je prva topla sredina u koju je dijete uronjeno još prije rođenja. Ona je prvo biće što ga dijete upoznaje i od drugih razlikuje. Važnost majčina ljubaznog držanja za oblikovanje osobnosti djeteta jest u tomu što je ona prvo iskustvo one Božje ljubavi kojoj teži kršćanska inicijacija sa svojim temeljnim nastojanjem oko odgoja za molitvu, vjersku pouku i primanje sakramenata.

Obiteljska ljubav i život roditelja iz vjere oslonac je djetetove sigurnosti i put Božjoj ljubavi koju dijete već živi po svojoj dječjoj religioznosti.

Stoga je, prema spomenutoj pobudnici Obiteljska zajednica, „izvorno i nezamjenjivo značenje njezina rada u odgoju djece“ (br. 23). Koliko god je važna i nezamjenjiva uloga majke, Ivan Pavao II. u istom dokumentu ne zaboravlja ni ulogu oca: „Unutar zajedništva obiteljske i bračne zajednice, muškarac je pozvan da živi svoj dar i ulogu supruga i oca… Nužno je zalagati se da se u društvu ponovno uvriježi uvjerenje kako su mjesto i uloga oca u obitelji i za obitelj od jedinstvenog i nezamjenjivog značaja. Očitujući i živeći na zemlji samo božje očinstvo, muž je pozvan da osigura jedinstven razvoj svih članova obitelji.. Potreban mu je brižljiviji odgojni napor koji treba dijeliti sa suprugom, rad koji nikad ne razara obitelj već učvršćuje njezino jedinstvo i postojanost, svjedočanstvo odraslog kršćanskog života koje djelotvornije uvodi djecu u živo iskustvo Krista i Crkve“ (br. 23).

Surađivati s Bogom u pozivanju na život novih ljudskih bića znači pridonositi prenošenju one božanske slike i sličnosti koju nosi svaki ‘rođen od žene’.

Dijete ne iscrpljuje svoje rođenje u trenutku kad ostavlja majčinu utrobu poslije devet mjeseci. Ono će biti doista rođeno tek onda kad bude znalo samo ići u živost, preuzeti svoje odgovornosti, biti sposobno za vlastite izbor e i odluke, darivati, ljubiti, davati život. Da bi raslo u vjeri, neophodni su mu roditeljski likovi koji će mu pomoći da u njihovoj prisutnosti prepozna izraz i nađe potvrdu prisutnosti Nekoga veće god njih. Potrebni su mu roditelji koji će mu doista odgovorno naviještati Riječ Božju o Božjoj ljubavi prema čovjeku i njegovu odgovoru na nju. Obiteljska ljubav i život roditelja iz vjere oslonac je djetetove sigurnosti i put Božjoj ljubavi koju dijete već živi po svojoj dječjoj religioznosti. U tom smislu Papa u Pismu obiteljima naglašava da „obitelj ostaje društvena ustanova koja se ne može i ne smije ičim nadomjestiti, upravo svetište života“ (br. 39).