Bezbroj je lica koja mi sad naviru u sjećanje… Kako sam mijenjao vrste igre, dolazili su i novi prijatelji, a pojedinci su mi još i danas ostali prijatelji. Nikad se nisam igrao sâm. Stoga me igra uvijek asocira na zajednicu, jer i drugi ljudi sudjeluju u tom odnosu, a ne samo pojedinac. Igra te uvlači u bolji odnos s drugima, u bolji odnos s obitelji.

Mnoga djeca se danas, nažalost, igraju sama.

Većinom su to igre svojstvene visokoj tehnološkoj moći koje pojedinca odvajaju od ostale djece. To su Playstation ili igre na mobitelu… U tim igrama ne sudjeluju drugi ljudi, nego je lice pojedinca zadubljeno u ekran. Kad jednog dana ostare, čega će se sjećati današnja djeca? Hoće li moći pamtiti lica svojih prijatelja iz zajedničkih igara, pošto su sve njihove igre bile vezane samo uz ekran.

Luka Modrić i Mateo Kovačić / Foto: Facebook/Hrvatski nogometni savez

Dok sam bio dijete, volio sam igrati nogomet, ali uzalud sam imao loptu ako ću igrati sam, ako nisam imao prijatelje s kojima bih se igrao. Prijatelji su važniji od lopte jer ako nismo imali pravu loptu, izradili bismo ju od papira i igrali se njome. Važno nam je bilo samo da se igramo… Igra je često prebrzo završavala, pa kad bi moji roditelji izgovorili moje ime, to je bio znak da se moram vratiti kući. Mi, dječaci, smo bili nakratko tužni zbog završetka igre, no znali smo da će ujutro svanuti novi dan za igru.

Dragi roditelji, nemojte nikad djeci reći da je igra gubitak vremena, već upravo suprotno – igra ih uči da je vrijeme neprocjenjivi i neponovljivi Božji dar.

Budući da se svako dijete voli igrati, nemojte im nikad uskraćivati igru jer igra je izvor radosti. Nizozemski kulturni teoretičar Johan Huizinga je 1938. godine napisao knjigu Homo Ludens, koja se može prevesti kao Čovjek koji se igra. Huizinga tu između ostalog ističe da je čovjek biće koje se voli igrati, pa čak se i životinje vole igrati.

Čovjek u ovaj svijet ulazi kroz igru; čak i prije kulture, čovjek je zahvaćen igrom. Roditelji, bake i djedovi djeci ponajprije kupuju ili prave igračke pa tek kad malo narastu, kupuju im knjige.

Čim se dijete rodi, iznad njegova krevetca čeka ga šarena zvečka ili plišani medvjedić; dijete je otpočetka okruženo raznim igračkama.

Mališani u prvim godinama života komuniciraju upravo kroz igru, no igra nikad ne prestaje. Djeca koja se puno igraju razvijaju jači osjećaj za slobodu i kreativnost jer igra je oduvijek simbol za stvaranje i druženje.

djeca u igri / Foto: Depositphotos

Djeca razlikuju dvije vrste igre: igra vani, na otvorenom i igra unutar kuće. Dok sam bio dijete, više sam volio igre koje se igraju vani, volio sam nogomet i loptu. Budući da sam četiri godine boravio u sjemeništu, nije prošao nijedan dan da nisam zaigrao nogomet, bilo ljeto bila zima, kišilo ili sniježilo. Osim lopte, koja mi je bila jako važna, volio sam i društvene igre koje se igraju unutar kuće: šah ili pak Čovječe, ne ljuti se.

Iako se igra zove Čovječe, ne ljuti se, igrajući tu igru, ja sam se ipak uvijek ljutio.

Čak sam i svoj karakter ponajviše otkrivao upravo u igri, jer tu sam bio bez maski, slobodan i zaigran; u igri sam bio svoj, onakav kakav uistinu i jesam. Premda sam katkad znao biti i eksplozivan, to sam jednostavno bio ja.

Stoga, igra čovjeka otkriva kao malo što.

Pisac Albert Camus je shvatio da kroz igru može pomoći drugima. Naime, pošto je bio nogometni vratar, dobro je znao što znači „spasiti gol“ kad suigrači zakažu. A sveti papa Ivan Pavao II. je volio skijanje i kajak, znao je da sportaš skijajući i veslajući treba doći do cilja, kako god!

skijanje / Foto: Depositphotos

Osim što čovjeka uči, igra ga priprema i za velike životne uloge. Naime, dok sam bio dijete, uvijek sam tražio nekog da se igra sa mnom, baš uvijek, a to rado činim i danas. Očevi često nisu ni svjesni koliko svoje dijete mogu upoznati kroz igru i druženje, koliko mogu postati bliskiji.

Roditelj s djecom može moliti, ali može se i igrati jer su igra i molitva povezane.

Ako se roditelji samo mole s djecom, a ne igraju se, ukrast će im djetinjstvo jer se i kroz molitvu i igru mogu tješnje i bolje povezati, a igra je i svojevrsno odgojno sredstvo koje služi razvijanju stvaralačkih sposobnosti.

Pišući ovaj tekst, na pamet mi pada i zaigranost fatimskih vidjelaca: Franje, Jacinte i Lucije. Jacinta je veoma voljela igru. Dok su čuvali ovce, vidioci su se igrali. Kad bi im se Gospa ukazala, djeca bi odmah prekinula igru i posvetila se Gospi, ali Majka ih je uvijek pronalazila razdragane u igri.

Čudesna igra Međugorje

Sada bih par riječi posvetio posebnoj igri koja se jednostavno zove Međugorje – set za igru. Taj set je namijenjen djeci koja imaju tri i više godina, ali njegova vrijednost nadilazi dobne granice. Naime, set je osmišljen tako da u igri mogu sudjelovati i starija djeca, roditelji, vjeroučitelji i odgojitelji.

Kroz zajedničko istraživanje, razgovor i kreativnu igru, Međugorje – set za igru postaje razlog susreta, učenja i duhovnog povezivanja cijele obitelji.

Ova igra na opipljiv i kreativan način pomaže djeci da se bolje uključe u svetu misu te ih priprema za dublje razumijevanje liturgije.

Djeca kroz igru upoznaju predmete koji se koriste u svetoj misi, a to su kalež, kadionica, misal i drugi. Sveta misa im na taj način postaje bliža, razumljivija i osobno značajnija.

Gabrijela Dragičević / Foto: Filotea

Autorica ove igre je Gabrijela Dragičević – supruga i majka trojice dječaka te žena koja je vlastito znanje, trud i ljubav, a nadasve svoju kreativnost, uložila u njezin nastanak. Velika podrška u tome joj je bio njezin suprug Mario Dragičević. Premda su oboje visokoobrazovani ljudi – Gabrijela je magistrica primarnog obrazovanja, a Mario je doktor tehničkih znanosti – ova igra je ipak nastala kao plod zdrave i pobožne obitelji te kao rezultat iskrene kršćanske i nadasve crkvene duhovnosti.

Gabrijela nije samo osoba koja je osmislila ovu igru, ona je ujedno majka koja se s puno ljubavi brine za svoju djecu, a igra je nastala upravo iz te neizmjerne majčinske ljubavi prema djeci i za djecu.

Među japanskim kršćanima, koji su uvijek ondje bili manjina, postoji zanimljiva priča koja kaže da je sveta majka koja te nauči moliti, divna je majka koja te uči životu, brižna je majka koja te želi zaštititi od nevolja, a radosna je ona majka koja te uči igri.

Gabrijela je upravo takva majka – radosna majka, a iz njezine radosti rođena je ova igra. Igre koje nisu rođene iz radosti zapravo i nisu igre.

Ovaj zanimljiv set nije nastao kao želja jednog pojedinca, već je to bila želja obaju roditelja da njihova djeca, ali i druge obitelji, kroz igru rastu u vjeri i znanju. Budući da Mario i Gabrijela svoju djecu vode pravim kršćanskim putem, to isto nesebično žele ponuditi i drugim obiteljima.

Zato je ovaj set mnogo više od igre.

Naime, to je ujedno svjedočanstvo da obitelji jesu i trebaju biti male crkve te škole evanđelja i kršćanskog života.

čudesna igra Međugorje / Foto: Filotea

Zato, dragi očevi i drage majke, ali i svi koji volite svoju obitelj i prijatelje, uzmite ovu igru u ruke i neka vam ona donese radosne i kreativne trenutke u kojima ćete uživati sa svojom djecom. Ova igra nije nastala samo da ju kupite i poklonite bližnjemu, nego da odvojite i svoje vrijeme za vlastitu obitelj.

Članovi tvoje obitelji su sretni samo kad za njih odvojiš svoje vrijeme, a igra se može naručiti na www.filotea.hr. Odvoji i ti vrijeme za ovu igru i uči svoje malene da rastu u vjeri! Stablo se savija dok je malo; kad naraste, ne može se saviti jer će se slomiti. Zato dok su stabla malena, dok su djeca malena, vodi ih pravim, kršćanskim stazama.

Ova igra napose govori i o Međugorju.

I ja sam kao dijete imao tu milost boraviti u Međugorju – na tom divnom Marijinom izvoru ljubavi, a mnoga djeca nemaju tu priliku. Pojedinci naime dođu samo jednom godišnje, što je također lijepo, pa ova igra stoga može biti prilika da najmanji zavole ne samo Međugorje kao mjesto, nego i ono po čemu je ono posebno.

A Međugorje je posebno poradi Marije – Kraljice Mira i Majke koja nas vodi svome Sinu. Igrajući ovu igru, djecu ćeš bolje upoznati s Međugorjem, a oni će već odmalena naučiti kome uistinu pripadaju i gdje mogu doći potražiti snagu i vjeru za sretan budući život.