Čitamo ovih dana o  „progresivnim“ i  „konzervativnim “ kardinalima i konklavi. Kako su moguće takve ljudske podjele, a kaže se da Duh Sveti vodi Crkvu?

„Mislim da je možda dobro pronaći intervjue koji su dali i naš zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša i zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, koji i sam ulazi u konklavu“, istaknuo je vlč. Ocvirk.

Često je govor o „progresivnim“ i  „konzervativnim “ kardinalima nešto što je preuzeto iz javnih medija, iz građanskih medija.

Mi u Crkvi možda osjećamo da je netko „progresivan“ i „konzervativan“, ali ono što je zapravo zgodno rekao kardinal Bozanić:

Crkva poznaje i poštuje kontinuitet i drži se tog kontinuiteta.

To je tradicija na temelju koje Crkva temelji svoju vjeru, na temelju Svetoga pisma i poštujući tradiciju.

Foto: Vatican Media

Što znači da je netko „progresivan“ ili „konzervativan“?

Svaki kardinal koji ulazi u konklavu treba biti i „progresivan“ i „konzervativan“ u pozitivnom smislu riječi.

„Progresivan“ u vidu da pod vodstvom Duha Svetoga traži nove načine kako kako Crkvu približiti svijetu, odnosno da Crkva oblikuje svijet, a ne da svijet oblikuje Crkvu, što je jako važno, i da pod vodstvom Duha Svetoga unosi evanđelje.

Ono što je bilo poznato za papu Franju jest da je unosio radost evanđelja u svijet i da je unosio milosrđe, mislim da je to jako važno, da pronalazi „progresivne“ načine kako to čovjeku danas predočiti i kako to čovjeku usaditi u srce.

Svaki mora biti i „konzervativan“ čuvajući sav polog vjere i tradiciju Crkve.

U konačnici, svaki kardinali je to i obećao kada je posao kardinalom, da će čuvati nauk Crkve po cijenu vlastite krvi i zato kardinali nose crveni grimiz, kao podsjetnik na obećanje da će čuvati sveti poklad vjere. U tome mora biti „konzervativan“, mora čuvati ono što je ono što je sveto, ono što Crkvu čini Crkvom, ono što je čini katoličkom, ono što čini njezin identitet.

Mi želimo ovih dana, prije početka konklave i tijekom konklave, moliti da uistinu Duh Sveti djeluje u Crkvi.

Konklava je crkveni događaj koji obuhvaća sve, čitavu Crkvu.

Taj događaj ne obuhvaća samo kardinale izbornike koji ulaze u konklavu nego obuhvaća sve nas i to je događaj koji se tiče svakoga od nas jer biramo novoga Papu, biramo novog duhovnog oca, duhovnog pratitelja i vođu na našem zemaljskom putu.

On treba biti odgovor današnjega svijeta i trenutka, a opet treba biti jedan sveti čovjek koji će ponajprije raditi na svojoj vlastitoj svetosti, da bi iz svoje svetosti mogao posvećivati duše koje će njemu biti povjerene i u konačnici voditi nas sve u raj.

Bračno prstenje / Foto: Pixabay

Ako je osoba svjesna ništavnosti sklopljenoga braka u Crkvi, zašto Crkva uvjetuje civilni razvod prije „poništenja“ crkvenog braka?

Najčešće se događa da se već dogodila građanska rastava braka pa se onda traže načini, odnosno uvjeti postoji li mogućnost za proglašenje ženidbe ništavnom. Ne znači uvijek da netko tko se građanski rastavio pred općinskim sudom ima i mogućnost za proglašenje crkvenog braka ništavnim.

Ako je netko već svjestan ništavnosti svoga sklopljenog braka u Crkvi, onda će pokrenuti parnicu za proglašenje ništavnim.

Ali što to znači da ostaje u građanskom braku? Već smo govorili da je za krštene osobe jedini dopušteni način života između muškarca i žene crkvena, odnosno sakramentalna ženidba.

Građanski brak je sam po sebi važna i građanski zaštićena ustanova, ali nije regularna zajednica za muškarca i ženu koji su kršteni. To znači da, ako se crkvena ženidba već ide proglasiti ništavnom, treba vidjeti što je s građanskim brakom.

Rijetko tko ostaje u građanskom braku i traži crkveno „poništenje“ braka, odnosno proglašenje ženidbe ništavnom.

Najčešći su slučajevi u kojim se netko prvo razvede, na žalost, i onda traži mogućnosti za proglašenje ženidbe ništavnom. Crkva uvijek preporuča i naglašava važnost sakramentalne ženidbe i da je to jedini mogući način života između krštenog muškarca i žene jer svaki drugi oblik takvog zajedništva isključuje krštenog muškarca i žene iz sakramentalnog zajedništva Crkve.