Budi dio naše mreže

SVJEDOČANSTVO Zahvaljujući epilepsiji doživjela sam pravo iskustvo vjere

26. ožujka je “ljubičasti dan”, dan kad se širom svijeta ljubičastom bojom iskazuje solidarnost s osobama koje imaju epilepsiju. Tim povodom za Hrvatsku katoličku mrežu svoje iskustvo, ali i svjedočanstvo podijelila je Laura Pavlaković koja je kao šesnaestogodišnjakinja oboljela od epilepsije.

/ Branimir Gubić


“Ljubičasti dan“ ili „Purple day“ dan je pružanja podrške osobama s epilepsijom. Obilježava se 26. ožujka diljem svijeta i proglašen je najutjecajnijim međunarodnim danom u svrhu podizanja razine osviještenosti o epilepsiji.

Osnovan je 2008. godine inicijativom djevojčice Cassidy Megan, njenih roditelja i Udruge za epilepsiju iz Nove Škotske u Kanadi. Zbog osjećaja usamljenosti i nerazumijevanja, Cassidy, devetogodišnjakinja s epilepsijom, izrazila je želju da svima govori o epilepsiji i da pokaže kako se ljudi s epilepsijom ne razlikuju od drugih ljudi.

Povodom “ljubičastog dana”, za Hrvatsku katoličku mrežu, o svojoj bolesti, poteškoćama, nadi i vjeri, govori Laura Pavlaković koja je kao šesnaestogodišnjakinja dobila epilepsiju.

Laura Pavlaković je do svoje 16 godine bila potpuno zdrava. Iznenada se jedno jutro onesvijestila i nakon nekoliko dana saznala dijagnozu – boluje od epilepsije.

“Život mi se preokrenuo naglavačke. Nitko u obitelji nije imao epilepsiju. Dotad nisam ni znala što je to epilepsija”, svjedoči Laura Pavlaković, magistrica teologije, a od nedavno i majka dvomjesečne djevojčice.

U srednjoškolskim danima lutala sam kroz duhovnost New Age-a, ali tek sam u bolesti  doživjela pravo iskustvo vjere.

Pavlaković se prisjetila srednjoškolskih dana kada je i otkrila bolest. Rekla je kako je tada imala veliku podršku od strane škole, ravnatelja, pedagoga i profesora.

“Prepoznali su da imam nekakav problem i uvijek su gledali da mi idu na ruku, da pomognu i mojim roditeljima. Bili su mi velika podrška, što mi je puno značilo, ” svjedoči ova mlada žena.

Osvrnula se i na problem stigmatizacije u društvu. Tvrdi kako nikada s tim nije imala problema. “Nikad se nisam osjećala stigmatizirano. Naprotiv! Uvidjela sam koliko su ljudi otvoreni i spremni biti tu kada ih zatrebam”, rekla je te dodala kako je stigmatizacija više prisutna kod osoba koje su neinformirane o epilepsiji. Informirani ljudi imaju veći, otvoreniji pristup, kazala je.

“Roditelji su se jako dobro snašli, pogotovo majka. Imala sam takav oblik epilepsije da tjednima nisam mogla doći k sebi. Koliko god je to tada bio šok i novo iskustvo za mene i moju obitelj, bez problema sam podnijela to što sam dobila epilepsiju”, svjedoči Pavlaković.

Bolest nas ponizi i pokaže nam našu ograničenost.

Kako kaže, nekoliko godina bilo joj je potrebno da shvati što to znači imati epilepsiju. Nakon otprilike pet godina počela se suočavati s time da ne može raditi ono što mogu zdravi ljudi, odnosno da više nije zdrava, kaže ova mlada majka.

“Na početku bolesti nisam osjećala neke poteškoće, tek sam na fakultetu shvatila da imam dosta poteškoća s učenjem. Imala sam slabiju sposobnost pamćenja”, posvjedočila je Pavleković. “Nekad bih neki matematički zadatak mogla riješiti bez problema, a nakon nekoliko godina borbe s bolešću, ta sposobnost mi je opala. To je znalo pogoditi moj ego, jer sam u nekim stvarima išla prema dolje, a ne prema gore. Nazadovala sam”, kazala je Laura Pavlaković.

Bojala se kako će se kada postane majka brinuti za drugu osobu. Pitala se hoće li biti sposobna i imati za to snage, rekla je.

“Strahovi se dogode kada dođe osjećaj nemoći. Nisu to strahovi od budućnosti. Više je riječ o promišljanjima što i kako dalje”, kazala je Pavlaković.

Kako je rekla, u svemu tome nije sama, ima podršku supruga i obitelji. “Svakoj osobi s nekom dijagnozom važno je vidjeti da je drugi uvažavaju. Time dobiva više samopouzdanja. To je veliki korak k izliječenju i općenitog funkcioniranja u životu”, posvjedočila je te naglasila: “Kada ne bih vjerovala da će biti bolje, bilo bi mi jako teško.”

Laura Pavlaković osvrnula se i na ulogu vjeru u njezinom životu.

“Vjera u Boga uvijek može smanjiti strah. Vjera je nešto najvažnije u životu čovjeka. Ako imaš smisao koji nije prolazan, koji nije ovozemaljski, onda imaš snage za sve. Mene je zapravo bolest okrenula prema Bogu. U srednjoškolskim danima lutala sam kroz duhovnost New Age-a, ali tek sam u bolesti doživjela pravo iskustvo vjere. Da sam bila zdrava, možda se nikad ne bih obratila”, posvjedočila je.

“Bolest nas ponizi i pokaže nam našu ograničenost. Nema više toliko mjesta za vlastiti ego. Bezvremenski, Vječni oslonac, jači je od bilo kojeg drugog oslonca. Primjerice, ako se oslanjamo na bližnje, roditelje, u jednom trenutku ćemo ostati bez njih. I što onda? Boga nam ne može nitko i ništa odnijeti. Vjera puno znači, ne samo kod bolesti nego i kod svih životnih poteškoća”, posvjedočila je Laura Pavlaković, magistrica teologije i majka, koja se uspješno nosi sa svojom bolešću i time drugima daje primjer da se s tim može živjeti i kako nije uvijek sve tako crno.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja