Možda je i danas Crkvi potrebno više sanjara… Zar i sveci nisu takozvani „luđaci“ ili sanjari?

Bespoštedna borba za tvoju dušu još uvijek traje ovdje na Zemlji. Svatko je želi pridobiti za sebe: i raj i pakao, no ona će pripasti onome „odvjetniku“ koji u njoj pronađe više djela dostojnih ili raja ili pak pakla.

Zato je ogovaranje mana koje se trebaš hitno riješiti, a ne čuvati kao posljednju. Protiv te mane trebaš odmah hrabro zaratiti.

Dovoljno ti je tvoje vlastito ime. Nikakav drugi atribut, nikakav gospodin ni gospođa nisu ti potrebni.

Mnogi danas većinom teže vlastitoj radosti. Često pritom olako zaboravljaju na druge, ali radost ti je darovana da ju dijeliš s drugima. Nije dovoljno da si samo ti radostan, već je važno da tvoja braća i sestre također žive radosno.

Svoju nutrinu ne možeš svakom otvoriti. Često te mnogi neće ni razumjeti. Nekad te samo dobri Bog može razumjeti i proniknuti u dubine tvoga srca, jer jedino Bog zna kakvo je uistinu tvoje srce.

Sv. Franjo Asiški molio je svugdje i svagda. Kad god bi dobio poticaj za molitvu, molio bi. Nikad nije odgađao molitvu.

I dok su sjedili u tišini, župnik je najednom ustao i iz vatre izvadio cjepanicu koja je još malo gorjela, a zatim je iz poluizgorjele cjepanice počeo izlaziti dim. Nakon što je žar posve nestao, župnik je cjepanicu vratio u vatru, a za nekoliko trenutaka cjepanica je ponovno počela gorjeti.

Križ je simbol po kojemu se kršćani raspoznaju u ovome svijetu, ali i predivan znak tvoga spasenja, tvoga otkupljenja. Na križu si, čovječe, otkupljen i oslobođen duga. Kardinal Karl Lehmann kaže kako je križ vrhunac nasilja, ali i njegov kraj. No, Isus je to nasilje preobrazio u ljubav. Nema više osvete. Isus je skršio svaku osvetu. Zato koliko god bio težak tvoj križ, ne smiješ ga promatrati kao vrhunac nasilja ili patnje, već kao početak ljubavi.

Kada određenu osobu ne voli, čovjek često ne prihvaća ni ono što ona radi, ma koliko god to dobro i općekorisno bilo. Takav čovjek ne gleda srcem, nego razumom.