U dokumentima Drugog vatikanskog sabora ističe se kako „na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom", a Uskrs se, prema dostupnim sigurnim svjedočanstvima počeo slaviti jednom godišnje od 2. stoljeća.
U ranokršćansko doba Uskrs se slavio svake nedjelje, a od sredine II. stoljeća Kristovo uskrsnuće počelo se slaviti jedanput godišnje, piše tportal, a portal Direktno također ističe da se Uskrs u početku slavio svake nedjelje, tek se kasnije počinje slaviti jedanput godišnje tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Je li to uistinu bilo tako pitali smo liturgičara vlč. mr. sc. Tomislava Hačka.
Je li istina da se u ranokršćansko doba Uskrs slavio svake nedjelje, a od sredine II. stoljeća Kristovo uskrsnuće počelo se slaviti jedanput godišnje?
Vlč. Hačko je za Hrvatsku katoličku mrežu rekao da se i u učenju Drugog vatikanskog sabora ističe kako „na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom“ (SC, br. 106).
Liturgičar Hačko citirao je Adolfa Adama koji u svom djelu „Uvod u katoličku liturgiju“ (str. 288-289) piše: „U novozavjetnim spisima još nema nikakve jasne tvrdnje o godišnjem spomen-slavlju pashalnog otajstva, iako neki tekstovi daju pretpostaviti da je već prvobitna zajednica slavila židovski blagdan Pashe s kršćanskim značenjem (usp. 1Kor 5,7).
Sigurna svjedočanstva postoje tek u 2. stoljeću. U drugoj polovici toga stoljeća ima posebnu važnost spor oko dana slavljenja Uskrsa. Dok su kršćani Male Azije i Sirije obavljali godišnje slavlje, neovisno o određenom danu u tjednu, uvijek dne 14. nisana, o uštapu prvog proljetnog mjeseca, drugi su kršćani slavili isti blagdan u nedjelju nakon 14. nisana. Nicejski sabor 325. godine riješio je taj unutarnji spor Crkve oko dana godišnje svetkovine Uskrsa propisom da se uvijek slavi u nedjelju poslije prvoga proljetnog uštapa.“
Također, vlč. Hačko navodi još jednog autora, Matiasa Augéa, koji u svom djelu „Liturgijska godina“ navodi kako „najstariji dokazi o godišnjem slavlju Uskrsa uglavnom dolaze s područja Male Azije: Epistola Apostolorum, apokrif, izvorno napisan na grčkom oko 150. godine, ali u cijelosti sačuvani samo u koptskoj verziji; homilija Na Uskrs Melitona Sardskog, pjesnički i akademski tekst, napisan oko 165.; homilija O svetom Uskrsu anonimnog Kvartodecimana, s kraja 2. stoljeća; ali i drugi tekstovi iz 3. i 4. stoljeća“.
***
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.