Brojni su mediji izvijestili kako je papa Franjo, predvodeći misu na Cvjetnicu na Trgu sv. Petra, u posljednji tren preskočio čitanje homilije za desetke tisuća vjernika, ali je nastavio voditi bogoslužje. Donose tako da je papa Franjo osudio napad u Moskvi pa naprasno odustao od čitanja homilije, a Vatikan odbio dati objašnjenje, te kako je Papa preskočio tradiciju staru 1700 godina, što je vrlo neobično ističući da Vatikan šuti, a mnogi su zabrinuti za Papu.

Poznato je da u posljednje vrijeme Papa ima određenih zdravstvenih poteškoća, a mediji su jako zainteresirani za svaku novu prehladu i pohod bolnici Svetoga Oca, kaže za Hrvatsku katoličku mrežu svećenik Zadarske nadbiskupije don Marin Batur. Ističe da su Papine mise na internetu te se lako može provjeriti kako je to bilo na misama za Uskrs 2021. i 2022.

“2021. godine Papa je, u odnosu na danas, bio dosta stabilnijeg zdravlja, osobito po pitanju hodanja. Spominjem samo ove dvije godine kada na misi također nije održana propovijed. Ne sjećam se da su tada mediji spominjali išta neobično po tom pitanju”, kaže don Batur. Naglašava da kad Papa nakon mise ima predviđen drugi nagovor, ponekad na toj misi nema propovijedi jer njegova poruka zajedno s tom Misom čini jednu cjelinu. “Za Uskrs je to već svima poznati Urbi et Orbi (kao i za Božić). Odmah nakon mise ide poruka gdje se Papa obraća cijelom svijetu. Zato, primjerice, na Uskrs 2021. i 2022. nije bilo propovijedi na misi. Na Cvjetnicu 2024., odmah nakon mise Papa se obratio porukom koju možemo slušati svaku nedjelju na Trgu svetoga Petra, a to je nagovor u sklopu molitve Anđeoskog pozdravljenja”, rekao je don Marin Batur.

Nakon Muke Gospodnje i drugih evanđeoskih izvještaja na papinskim liturgijama redovito je određeno neko vrijeme tišine i osobne molitve

Don Batur podsjetio je da je Urbi et Orbi posebna vrsta obraćanja/poruke koju slušamo samo na Božić i Uskrs. Ostalim nedjeljama radi se o molitvi Anđeoskog pozdravljenja u sklopu koje Papa uvijek održi prigodnu riječ na temu Evanđelja i nakon toga uputi poruku gdje sažima ili želi nešto reći obzirom na stanje u svijetu, npr. redovito se spomene i moli za mir u Ukrajini. “Dakle, nije bilo ništa neobično niti je Papa u zadnji tren odlučio da neće propovijedati. Kad Papa ne održi govor kojeg je pripremio taj govor može se kasnije pronaći na službenoj stranici Svete Stolice gdje se pod mjestom svakoga Pape po kategorijama nalaze svi njegovi nastupi. Na Cvjetnicu ne vidimo objavljenu (neizgovorenu) propovijed. Nije bila ni planirana”, kaže don Batur.

Posebnosti Cvjetnice

Govoreći o posebnostima Cvjetnice, HKM-ov sugovornik podsjeća kako se umjesto standardnog Evanđelja kojeg svećenik inače navijesti, na Cvjetnicu po ulogama čita ili pjeva izvještaj Muke Gospodnje, a u Vatikanu se redovito pjeva. “Koji pohađaju svetu misu znaju da pjevani duži izvještaj Muke zahtijeva značajno više vremena nego redovita Evanđelja nedjeljom. Nakon Muke Gospodnje i drugih evanđeoskih izvještaja na papinskim liturgijama redovito je određeno neko vrijeme tišine i osobne molitve. Na papinskim misama nakon Evanđelja zna se na razglas čuti i uputa da vjernici ostanu u tišini i razmatranju.

Ali eto, sve te tišine i razmatranja dobivaju drugačiji smisao ako je Papa slučajno prehlađen, slabije hoda i slično…”, ističe don Batur i dodaje da vijesti o ‘prekidu tradicije stare 1700 godina’ možda i ne bi bile tako zanimljive i vrijedne spomena no ovakve pristupe i ‘tumačenja’ slušamo od početka Franjinog pontifikata i to u puno ozbiljnijim pitanjima.

Liturgičar Hačko o homiliji

O istoj smo temi razgovarali i s liturgičarem vlč. mr. sc. Tomislavom Hačkom koji je istaknuo da razvoj homilije kao čina u kojem se tumači Sveto pismo (SC, br. 24), možemo pratiti još od Staroga zavjeta. Tako, kao jedno od svjedočanstava o tome, može se navesti kratki odlomak iz Knjige Nehemijine: „…svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni da ga razumiju. Na trgu koji je pred Vodenim vratima počeo je čitati knjigu (…) Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona. A leviti Ješua, Bani, Šerebja, Jamin, Akub, Šabtaj, Hodija, Maaseja, Kelita, Azarja, Jozabad, Hanan i Pelaja objašnjavahu Zakon narodu, a narod stajaše na svome mjestu. I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita“ (8, 2-3.7-8).

Isto se nalazi i u Novom zavjetu, kaže mr. sc. Hačko. Tako nam sv. Luka u svom evanđelju bilježi događaj kako je sam Isus Krist čitao odlomak iz Knjige proroka Izaije i kako ga je protumačio okupljenima: „Tada savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta“ (4,20-22).

S tumačenjem Pisma nije se stalo niti u apostolsko niti u postapostolsko doba, podsjeća liturgičar. Kaže kako u Djelima apostolskim pronalazimo svjedočanstvo kako je i sv. Pavao također prilikom zborovanja tumačio Pismo: „U dan subotnji ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Zakona i Prorokâ pošalju nadstojnici sinagoge k njima: Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite! Nato usta Pavao, dadne rukom znak i reče: Izraelci i vi koji se Boga bojite, čujte!…“ (13,15-16).

Što se pak tiče prve Crkve, naglašava vlč. Hačko, prve opise bogoslužja nalazimo u izvorima iz 2. stoljeća, a da je homilija sastavni dio bogoslužja svjedoči sv. Justin u „Prvoj apologiji“: „A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere. Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve.“

I počevši od tada, pa sve do dana današnjega, homilija je bila prisutna tijekom cijele povijesti Crkve, a o njezinoj važnosti čitamo u Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium koji ističe kako se „nadasve preporučuje homilija kao dio samoga bogoslužja; u njoj se iz svetoga teksta tijekom liturgijske godine izlazu otajstva vjere i pravila kršćanskoga života. Štoviše, neka se to nikako ne propušta, osim zbog teškoga razloga, u nedjelje i na zapovijedane blagdane na misama koje se slave uz nazočnost naroda“ (br. 52).

Rimski misal jasno određuje: „Ako je zgodno, poslije Evanđelja, može se održati kratka homilija“ (br. 8)

Što se tiče homilije na Nedjelju Muke Gospodnje ili Cvjetnicu, vlč. Hačko kaže kako je ona predviđena na dva mjesta unutar liturgijskog slavlja: nakon navještenog evanđelja „o ulasku Gospodnjem po jednom od četiri Evanđelja“ te „poslije povijesti muke“. I za oba ova trenutka Rimski misal jasno određuje: „Ako je zgodno, poslije Evanđelja, može se održati kratka homilija“ (br. 8).
„Poslije povijesti muke, ako je zgodno, neka se održi kratka homilija“ (br. 23).

Isto Rimski misal određuje i u obredima Velikoga petka (usp., str.187, br. 9). Na istom tragu su i odredbe u „Biskupskom ceremonijalu“. I dok „Biskupski ceremonijal“ u br. 269 prigodom blagoslova grančica određuje da biskup: „ako shodno prilikama drži homiliju, grančicu ostavi te uzme mitru i štap…“ za homiliju nakon pročitane Muke, samo naglašava da se nakon nje misa nastavi na uobičajen način (usp. br. 273), zaključuje liturgičar Hačko.