Nedavno je portal 24sata.hr donio tekst pod naslovom ZG župnik plaši djecu smrtnim grijehom ako ne budu na misi: ‘Nisam to ja izmislio, tako piše’ u kojem piše, ne navodeći ime župe i župnika, kako su se roditelji jedne zagrebačke župe požalili da su im se djeca prestrašila poruke koju je poslao župnik. “‘Župnik nas je u mailu upozorio da ako ne dođemo na misu na blagdan da je to smrtni grijeh. Dolazim iz katoličke obitelji i nitko mi nikad nije rekao da je nedolazak na misu smrtni grijeh. Učili su me o 7 smrtnih grijeha, oholost, zavist, bludnost, škrtost, itd… Naime, dijete mi je sada jako uplašeno jer ako slučajno ne dođe na misu misli da će se nešto loše desiti njoj ili nekome drugom’, rekao nam je zabrinuti roditelj”, navodi se u spomenutom tekstu.

O tome što je smrtni grijeh te radi li se u ovom slučaju neodlaska na misu na zapovijedani blagdan o teškom odnosno smrtnom grijehu, te treba li komunicirati istine Katoličke Crkve otvoreno i jasno ili diplomatski da se ne bi možda netko uplašio ili uvrijedio razgovarali smo s liturgičarom vlč. mr. sc. Tomislavom Hačkom i župnikom zagrebačke župe sv. Josipa vlč. Damirom Ocvirkom u rubrici ‘Vox veritatis’ u emisiji ‘Halo, velečasni?’.

Što je to smrtni grijeh?

Vlč. Hačko podsjeća da, osim pokorničkim djelima i djelima milosrđa, mnogi vjernici svoj ljudski, vjerski i sakramentalni život obogaćuju i pristupom sakramentu svete ispovijedi kako bi radosna i čista srca mogli sudjelovati na svetoj misi, ali i drugim liturgijskim slavljima tijekom jedne liturgijske godine.

Govoreći o sakramentu svete ispovijedi, često čuje i pitanje ‘moram li se uopće na ispovijed’ i koliko često se mora pristupiti ispovijedi, rekao je liturgičar Hačko i naglasio: “U tom smjeru Katekizam Katoličke Crkve daje jasne smjernice:

1457 Prema crkvenoj zapovijedi, »svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovijediti svoje teške grijehe«. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu pokore prije nego po prvi put prime svetu pričest.
1458 Premda ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha) nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući po ovom sakramentu češće dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega (…).”

Podsjeća da kad govorimo o težini grijeha, oni mogu biti smrtni i laki, a najsažetiji i jasno učenje Crkve o težini grijeha nalazi se u već spomenutom Katekizmu Katoličke Crkve.

Smrtni grijeh

1855 Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg Zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.
1857 Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom.«
1858 Tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: »Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku« (Mk 10, 19).

Laki grijeh

1862 Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.
1863 Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki grijeh ne raskida Saveza s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh »ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva«.

Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed… (sv. Augustin)

Grijeh protiv Duha Svetoga

Čitajući Evanđelje po Mateju (12, 31-32), uvijek ispočetka ostanemo u šutnji na Isusove riječi: »Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.«

Za grijeh protiv Duha Svetoga Crkva uči:

1864 »Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti« (Mt 12,31). Božje milosrđe ne poznaje granica, ali tko ga namjerno odbije prihvatiti pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.

Vlč. Damir Ocvirk ističe da je obveza pohađanja zapovjednih blagdana crkvena zapovijed koja obvezuje sve katolike koji su došli do razine spoznaje da slave blagdane. “Odnosno zapovijedane svetkovine u Crkvi su: Božić, Svi sveti, Bogojavljenje, Tijelovo i Velika Gospa, odnosno Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo.

Neodlazak na misu na zapovijedani blagdan – smrtni grijeh?

Vlč. Damir Ocvirk ističe da je obveza pohađanja zapovjednih blagdana crkvena zapovijed koja obvezuje sve katolike koji su došli do razine spoznaje da slave blagdane. “Odnosno zapovijedane svetkovine u Crkvi su: Božić, Svi sveti, Bogojavljenje, Tijelovo i Velika Gospa, odnosno Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Uskrs po sebi nije zapovjedani blagdan, jer je on uvijek u nedjelju, a nedjelja je istaknuta u Božja zapovijedi: Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji. Tako da smo obvezatni dolaziti na zapovijedane blagdane, slaviti Boga u zajednici Crkve.

Tako da, za djecu jest grijeh ako ne sudjeluju, ali grijeh se može umanjiti ako su djeca mala ili ne mogu sama doći u crkvu, a roditelji ih ne dovode. U potonjem slučaju im se ne uzima za grijeh

Roditelji bi trebali, preuzimajući na sebe obvezu odgoja u vjeri, svoju djecu vlastitim primjerom sudjelovanja na zapovijedane blagdane na euharistijskim slavljima, poticati i odgajati da također i oni sudjeluju i prihvate obvezu i zapovijed Crkve da u zajednici vjernika slave blagdane. Tako da, za djecu jest grijeh ako ne sudjeluju, ali grijeh se može umanjiti ako su djeca mala ili ne mogu sama doći u crkvu, a roditelji ih ne dovode. U potonjem slučaju im se ne uzima za grijeh”, naglašava vlč. Ocvirk.

HKR-ov sugovornik podsjeća da je grijeh kad nešto učinimo svjesno i slobodno, znajući da je to grijeh, ali ipak to činimo. “Ako djeca ne mogu iz objektivnih razloga doći na svetu misu, onda im nije grijeh, ali ako mogu, zajedno sa svojim roditeljima ili sami, onda su obvezatni doći na zapovjedne blagdane na svetu misu”, kaže vlč. Ocvirk.

Liturgičar vlč. Hačko podsjeća da Crkva u Zakoniku kanonskoga prava naglašava:

Kan. 1246 – § 1. Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvotni zapovijedani blagdan. Isto tako treba da se obdržavaju blagdani Rođenja Gospodinova našega Isusa Krista, Bogojavljenja, Uzašašća i Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgrešnog začeća i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konačno Svih svetih.
§ 2. Biskupska konferencija ipak može, pošto prije dobije odobrenje Apostolske Stolice, neke od zapovijedanih blagdana ukinuti ili prenijeti na nedjelju.

Kan. 1247 – Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi; osim toga, neka se uzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela.

Kan. 1248 – § 1. Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu.
§ 2. Ako nema dovoljno posvećenih službenika ili ako zbog drugog važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u skupinama obitelji.

Nedjeljna euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje. Zato su vjernici dužni sudjelovati u Euharistiji u zapovjedane dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu čine teški grijeh.

Vlč. Hačko također podsjeća da Katekizam Katoličke Crkve uči:

2181 Nedjeljna euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje. Zato su vjernici dužni sudjelovati u Euharistiji u zapovjedane dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu čine teški grijeh.

Pitamo li se pak zašto imamo tu zadaću sudjelovanja na Misi, spomenuti Katekizam jasno odgovara već u sljedećem broju:

2182 Sudjelovanje u zajedničkom euharistijskom slavlju dana Gospodnjega svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Vjernici tako svjedoče svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi. Istodobno svjedoče Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Jedni druge učvršćuju uz potporu Duha Svetoga.

Stoga, vlč. Hačko upućuje na dokument Drugog vatikanskog sabora: Stoga je svako liturgijsko slavlje kao djelo Krista svećenika i njegova Tijela koje je Crkva – u najizvrsnijem smislu sveto djelo, čijoj djelotvornosti gledom na isti naslov i isti stupanj nije ravno nijedno drugo djelo Crkve (SC, br. 7).

Kako komunicirati istine Katoličke Crkve, otvoreno i jasno ili diplomatski da se ne bi možda netko uplašio, uvrijedio…

S obzirom da je crkveni nauk i u ovoj stvari vrlo jasan, pitali smo vlč. Ocvirka treba li ga takvog i komunicirati, ili ipak treba pronaći način da se istine vjere prezentiraju na način da se nitko “ne uplaši” ili uvrijedi. Vlč. Ocvirk podsjeća da i Isus u evanđelju govori: “Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’(Mt 5, 37)” i naglašava: “Istine Katoličke Crkve treba otvoreno i jasno komunicirati. Treba biti nedvojben ne dovodeći nikoga u sumnju ili neko podvojeno mišljenje i trebamo biti jasni izražavajući stavove vjere koji proizlaze iz evanđelja, koji proizlaze iz objave, a koji su po sebi nepromjenjive jer dolaze od nepromjenjivog Boga. Tako da da, treba jasno, glasno i otvoreno ispovijedati svoju vjeru i istine vjere, i tako drugima također komunicirati. Samo u istini možemo drugima donijeti i spasenje, i ako nekoga volimo, ako nekoga cijenimo, onda ćemo nekome prenijeti cjelovitu istinu. Ne prikrivenu i ne diplomatsku.

Treba jasno, glasno i otvoreno ispovijedati svoju vjeru i istine vjere, i tako drugima također komunicirati. Samo u istini možemo drugima donijeti i spasenje, i ako nekoga volimo, ako nekoga cijenimo, onda ćemo nekome prenijeti cjelovitu istinu

I ne treba se bojati da se netko ne bi uplašio istine katoličke vjere, jer i sam Isus kada je propovijedao i govorio, osobito o sebi kao kruhu koji je potrebno blagovati da bismo imali život vječni, onda je rekao svojim učenicima ‘Da možda i vi ne kanite otići?’ (Iv 6, 67). Jer bilo je nekih koji su se sablaznili. No Isus unatoč tome propovijeda istinu da je za vječni život potrebno zajedništvo s njime upravo po blagovanju njegova tijela. Tako i mi. Ne trebamo se bojati onih koji bi se uplašili istine, nego nedvojbeno i jasno propovijedati istine Katoličke Crkve”, ističe HKR-ov sugovornik.

Govoreći o razlici između pastoralno-pedagoškog i jasnog doktrinarnog pristupa vlč. Ocvirk naglašava da ne bi smjela postojati nikakva razlika između ta dva pristupa, jer i jedan i drugi mora biti jasan u onome što Crkva propovijeda i naučava: “Mi moramo prihvaćati dogme Crkve, istine koje su po sebi nepromjenjive, jer se po tim istinama spašavamo. Tako i ovaj pastoralno-pedagoški pristup mora u sebi sadržavati cjeloviti nauk Crkve. Dakako da će pastoralno-pedagoški pristup uvijek uvažavati načelo postupnosti, s obzirom na one koji primaju tu istinu.

Djeca, primjerice, ne mogu razumjeti odmah trinitarnu teologiju i nećemo im govoriti o transupstancijaciji, i ostalim pojmovima ili riječima koje ne mogu razumjeti. Nego ćemo im na jednostavan način, njima prihvatljiv, tumačiti o pretvorbi kako kruh i vino postaju Isusovo tijelo i njegova krv, ali ćemo im govoriti o istini da se u euharistiji, u svetoj misi, događa pretvorba. Da kruh više nije kruh nego da nakon silaska Duha Svetoga postaje Isusovo tijelo. Dakle, uvijek ćemo govoriti istinu i zastupati osobito one istine koje su nam potrebne da bismo zavrijedili vječno spasenje”, zaključuje vlč. Ocvirk.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.