Tijekom povijesti mnogi su veliki ljudi bili odbačeni od svoje sredine. Tako su, na primjer, Alberta Einsteina, oni koji su ga poznavali, smatrali djetetom s posebnim potrebama jer prije svoje treće godine života nije govorio, a čitati je počeo nakon svoje devete godine. Drugi takav primjer je Thomas Edison, za kojega su učitelji rekli da je intelektualno inferioran te savjetovali njegovoj majci da ga ispiše iz škole. Biskupu pak Fultonu Sheenu, koji je bio veliki propovjednik, njegov je profesor na fakultetu rekao: Vi ste apsolutno najgori govornik kojeg sam ikad čuo. Iz ovih primjera razvidno je kako će nas najčešće otpisati oni koji nas poznaju te neće vjerovati našoj riječi.

Isto se dogodilo i Isusu. Oni koji su ga dobro poznavali još dok je bio dijete, oni koji su poznavali njegove roditelje, otpisali su ga i nisu vjerovali na njegovu riječ. Pitamo se možda zašto se Isus vraća u svoj rodni grad. Kod sv. Luke možemo vidjeti kako su ga pokušali ubiti, zar ne bi trebao izbjeći te napetosti? Vraća se zbog toga jer ih voli. Želi da znaju istinu kako bi se spasili. 

Nažalost, njihov će odgovor biti nevjera. Nevjera ima teške posljedice po nas i naš život. Današnje nam evanđelje svjedoči o tragediji nevjere. Prošli smo se tjedan oduševili Kristovom snagom i moći kad je ozdravio ženu koja je 12 godina krvarila te uskrisio Jairovu kćer. U oba ova slučaja naglašena je vjera. Isus je uvjeravao ženu da joj je pravi lijek došao po njezinoj vjeri, a Jaira je poticao riječima: Ne boj se, samo vjeruj. No, sada uočavamo odsutnost vjere. Nevjera je razlog zbog kojega je Eva jela sa zabranjenog stabla. Nevjera je razlog zbog kojega Izraelci nisu ušli u Obećanu zemlju. Nevjera je dovela do toga da Židovi ignoriraju svoje proroke. Zbog nevjere nisu u Isusu prepoznali Mesiju. Vidimo da nas nevjera zasljepljuje i okreće prema nama samima. Ona uzrokuje da u Isusu ne vidimo Boga. 

Vidimo da nas nevjera zasljepljuje i okreće prema nama samima. Ona uzrokuje da u Isusu ne vidimo Boga. 

Iako su ga mnogi slušali, njihov odgovor nije bio odobravajući, već odbacujući, pun cinizma i nevjere. Dok su razmišljali o onome što su čuli i vidjeli, nisu mogli prijeći preko njegove povijesti. Budući da je Isus bio dječak iz rodnog grada, znali su da nije učio ni kod jednog utjecajnog rabina. Tražili su mnoštvo razloga zbog kojih mu ne bi trebali vjerovati. 

Ne nađemo li se i sami često u takvoj situaciji da ćemo dok slušamo Božju riječ tražiti razlog kako bismo ju odbacili ili možda pak izokrenuli onako kako bi nama odgovaralo. Tražimo mnoštvo izlika, koje ćemo onda pokrijepiti i Svetim pismom, samo kako bismo sebi udovoljili. Samo da ne bismo morali promijeniti svoj život i svoje životne navike. I mi ćemo se toliko puta zgražati nad Božjom riječi jer je ona poput dvosjekla mača.

Ne odbacujemo li i danas Božju riječ onda kad se zalažemo i promičemo rodnu ideologiju. Prije je ulazila na mala vrata u naše domove. Međutim, danas želi ući na široko otvorena vrata. I to ne samo preko manjine, nego i preko nas vjernika. Znao sam čuti mnoge vjernike kako govore da svatko ima pravo unutar svoja četiri zida činiti što hoće. Mnogi od vjernika će odobravati eutanaziju, pobačaj, homoseksualne veze. I to sve pod krinkom tolerancije.

Tražimo mnoštvo izlika, koje ćemo onda pokrijepiti i Svetim pismom, samo kako bismo sebi udovoljili. Samo da ne bismo morali promijeniti svoj život i svoje životne navike.

Kada je grijeh u pitanju, tada nema tolerancije. Ni Isus ga nije tolerirao. On je čovjeka podizao, liječio, ohrabrivao, ali nikada nije odobravao grijeh. Znao je reći: Idi i ne griješi više. A što mi činimo? Okrećemo glavu, šutimo i pravimo se kao da grijeh ne postoji. Na grijeh ne možemo šutjeti. Grijeh je uvijek odbacivanje Boga. Razlog odbacivanja Gospodina oduvijek je bio taj što ljudi više vole svoj put nego Božji. Osoba koja je mnogo puta čula evanđelje, ali neprestano traži još dokaza o njegovoj istinitosti otkriva tvrdoglavost svoje nevjere. 

Današnje nam evanđelje pokazuje kako je nevjera razlog zašto Isus više nije mogao učiniti nijedno čudo. To znači da Bog ni danas zbog nevjere ne može učiniti čudo u našem životu. Ne zbog toga što on to ne želi, već zbog toga što mu mi ne dopuštamo jer smo tvrda srca. 

Razlog odbacivanja Gospodina oduvijek je bio taj što ljudi više vole svoj put nego Božji

Isusovi sugrađani – to smo mi danas. I mi ga poznajemo. Dolazimo svake nedjelje na svetu misu. Susrećemo se s njime u molitvi. Neke naše molitve nisu uslišane. No, hoće li nam to biti razlog za odbacivanja Isusa? Ne dopustimo da nas tragedija nevjere zaslijepi tako da ne vidimo Isusa pored sebe. Predajmo mu svoje srce i zatražimo da ga omekša kako bismo više voljeli njegov put nego put grijeha.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Žigmana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.