Emocije su mnogima često velika nepoznanica, a onda i poprište velikih borbi iz kojih često ne izlaze kao pobjednici. Brojni, a posebno mladi, koji sve više u zadnje vrijeme u svojim obiteljima ne dobivaju onu temeljnu sigurnost koja ih treba usmjeravati kroz život, svoje teške emocije često izjednačavaju sa vlastitom (ne)vrijednošću i upadaju u duboki vrtlog crnih misli.

Mnogi kroz djetinjstvo nisu imali prilike iskusiti da je Bog Otac, budući da su se na njihovom životnom putu našli oni koji su, od Boga im danu slobodu i dostojanstvo koristili na pogrešan način, što se reflektiralo u životima njihovih bližnjih, a onda najčešće djece. Tako su mnoga djeca upijala sve ono negativno i što je najgore od svega – povjerovali u sve te negativnosti. To, rano iskustvo i obrasci koji su se ponavljali kroz godine doveli su do određenog razumijevanja stvarnosti oko sebe.

Rijetki su oni koji uspijevaju distancirati svoje traumatično iskustvo od slike Boga. Većina će onih koji su odrastali na “teži način” svako svoje negativno iskustvo izjednačiti s Bogom, a ne sa onim obrascem ponašanja koje mu je bilo upućeno kroz najranije godine. Ne razumijevajući tu stvarnost, točnije to da se radi o iskrivljenoj percepciji, a ne o slici Boga, nastaje veliki začarani krug crnih i negativnih misli.

Emocije su mnogima često velika nepoznanica, a onda i poprište velikih borbi iz kojih često ne izlaze kao pobjednici.

U tim crnim krugovima najčešće prednjači vlastito osuđivanje, koje osim u traumatičnom iskustvu, svoje uporište pronalazi i u vlastitoj osudi i okrutnosti prema samima sebi. Ipak, istina je u tome da ne možemo suditi ono što ne poznajemo. Drugim riječima, nemaš se pravo osuđivati, budući da niti ne znaš što se u tebi zapravo događa. Jedino što bi trebao je – imati sućuti najprije prema samome sebi.

Neki će tako, jednom shvativši da su u crnilu misli, olako pomisliti da se nalaze u grešnom stanju i još lakše povjerovati u to da Boga nije briga za njihove živote. To je iskustvo iskusio i psalmist te zapisao: U tjeskobi svojoj već mišljah: Odbačen sam od pogleda tvoga. Ali ti si čuo glas mog zaziva dok sam tebi vapio. Nerijetko, tako se odviše lako upada u zamku “kupovine Boga”: odlazimo na ispovijed misleći da će nas Bog voljeti tek nakon toga što smo se pokajali, molimo potaknuti strahom i vršimo razna djela pobožnosti misleći da zadužujemo samog Boga svojim djelima.

Posve krivo…

Nitko od nas nije kriv za one situacije koje su bile sve samo ne lijepe, ali svatko od nas ima odgovornost prema životu i stavu koji zauzimamo. Da bismo to mogli, ponajprije je potrebno razumjeti se i zavoljeti, a ne osuđivati. Mnogi se žele promijeniti, ali rijetki to i naprave, budući da je cijena rasta često bolna. Potrebno je slijediti sustav vrijednosti, a ne emocija, a to je – taj teži dio.

Rijetki su oni koji uspijevaju distancirati svoje traumatično iskustvo od slike Boga.

Rješenje tvog problema stoga nije u vlastitom osuđivanju. Koliko god zvučalo banalno, probaj s ljubavlju, najprije prema samome sebi. Rješenje tvog bolnog iskustva nije u nestajanju tebe, već radije u postajanju “više tebe” u odnosu na “ti” koji si sada. Tako gledano, tko bolje zna tko si “ti”, od onoga koji je stvorio taj “ti”? Budi uvjeren, taj koji stvara svako “ti” ne može te osuditi, budući da nikada ne ide protiv tebe. Nemoj ni ti.