Svećenik Sisačke biskupije i student liturgike u Rimu vlč. Hrvoje Zovko našim je slušateljima i gledateljima putem društvenih mreža, uoči ‘Večeri slavljenja’ poručio:

„‘Ja znam naume svoje, koje s vama namjeravam – govori Gospodin – naumi mira, a ne nesreće, da vam dadnem budućnost i nadu.’ Brate i sestro, kako možemo shvatiti da nismo slobodni? Kako možemo shvatiti da živimo u trenutku ropstva? Ako je u meni, ako je u nama prisutno to da se ne osjećamo sretnima, da sve osjećamo kao teret, da ne znamo što činiti, da ponekad možda poželimo i umrijeti…”

vlč. Hrvoje Zovko (Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije)

„Ako je u nama prisutan osjećaj da nam vrijeme prolazi kroz prste, da nam život curi, da se – na neki način – sve raspada. Ako je u nama prisutno to da ne činimo ništa dobro, da nemamo podršku, da smo usamljeni, bez ikoga možda – sa svima, a opet sami – da smo umorni i bez nade, da nam se sve zapravo čini teškim, da sve pritišće…”

„Ako u mome životu postoje ovi simptomi, trebam sebi postaviti pitanje: ‘Jesam li zaista slobodan? Jesam li zaista slobodna? Živim li možda ovaj trenutak svoga kratkog života u ropstvu?’”

„Brate i sestro, ako ti se život manifestira na ovaj način, to znači da živiš ropstvo. Ja ti kažem: Ti trebaš biti spašen, trebaš biti spašen, a tebi je potrebno spasenje. Tebi je potrebno oslobođenje. Trebaš nekoga tko će te izvući iz toga tlačenje i vratiti ti želju za životom. Trebaš nekoga tko će ti pokazati da je uistinu moguće živjeti punim plućima. Uistinu, moguće je disati punim plućima. Moguće je ne hoditi kroz ovaj život kao da hodimo u malim cipelama koje neprestano pritišću, neprestano žuljaju, jer Krist je došao – dragi brate i draga sestro – kako bi smo živjeli, a ne životarili…”

„I potreban ti je Spasitelj, potreban ti je Osloboditelj, potreban ti je Isus Krist koji je došao da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna – živjeti život punine, život u svjetlu, život u radosti. I to je zaista moguće, jer suprotnost ropstvu je sloboda. Znate li koji je najvažniji simptom slobode? Ne radi se o tome, i odgovor nije taj da ne postoje problemi, jer sloboda podrazumijeva probleme, ali istinski slobodni ljudi obično imaju srca prepuna zahvalnosti…”

„Oni uvijek znaju reći ‘hvala’, oni znaju vidjeti dobro uvijek i vidjeti dobro u svim okolnostima života. To su zaista slobodni ljudi. I zato ovaj trenutak koristimo prije svega za zahvalu:

‘Hvala Ti Gospodine na svim onim trenucima, na svim onim milostima moga života koje možda uzimam zdravo za gotovo. Hvala Ti prije svega što ja jesam i što ti jesi. Hvala Ti Gospodine što me želiš izbaviti iz ‘zemlje egipatske’, iz kuće ropstva.’

‘Hvala Ti što brineš za mene. Hvala Ti što ne želiš nikada likovati nad mojim padom, hvala Ti Gospodine što Ti je stalo do mene – više nego meni samome, više nego meni samoj – hvala Ti Gospodine što me ljubiš ovakav kakav jesam, kakva jesam, a ne čekaš svojom Ljubavlju do onoga trenutka kada ću postati ‘onakav kakav trebam biti’, ‘kakva mogu biti’; hvala Ti Gospodine što me ljubiš ovakvog kakav jesam, ovakvu kakva jesam…’”

Drugi dio meditacije vlč. Zovko je otvorio riječima – odnosno pozivom – da bi nakon svega prethodno izrečenog sada bilo „zanimljivo da svatko od nas postavi sebi pitanje:”

„Je li rob? Ili je slobodan? Doživljavam li taj trenutak ropstva i trebam li oslobođenje ili mi je s druge strane Gospodin dao tu radikalnu slobodu koju mi nitko ne može oduzeti? Evo, ja te pitam: ‘Gdje se ti nalaziš, brate, i gdje si ti sestro? Je li ti potreban Spasitelj? Izreci u svome srcu Gospodinu: Koje je to tvoje ropstvo? Koja je tvoja ‘egipatska zemlja’ koja ti i krade sreću, koja te zarobljava, koja te čini tužnim, koja te čini tužnom, koja ti obećava mnogo, a na koncu uzima sve?”

„Ja te želim ohrabriti i želim ti reći da postoji Onaj koga tražiš. Želim ti reći da se ne moraš više vrtjeti oko svojih pogrešaka, oko svojih problema, da se ne moraš okretati i gledati u svoje slabosti, svoje rane, da tvoja prošlost ne mora biti ‘kamen spoticanja’. Promatraj s Gospodinom svoj život i tada ćeš dobiti moć da od svakog s-poticaja učiniš poticaj.”

„I ne pokazuj samo Gospodinu koliki su tvoji problemi, nego pokaži i svojim problemima koliko je velik tvoj Gospodin – Gospodin koji te ne prezire zbog tvoje prošlosti – Gospodin koji ne likuje nad tvojim padom – Gospodin koji koji ti govori da ti nisi zbroj svojih pogrešaka. Ti vrijediš više. Prepusti svoje putove Njemu i On će sve voditi.”

„Govori ti Gospodin po svoj svetoj Riječi: Dopusti mu da te izvede iz ‘zemlje egipatske’, iz ‘kuće ropstva’, uzdaj se u Njega – jer potiče nas prorok Izaija – ‘onima što se u Gospodinu uzdaju, snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, oni trče i ne sustaju, oni hode i ne more se’.”

„Gospodin zna naume, brate i sestro, koje s tobom namjerava. On se ne igra s tobom. On se ne igra s tvojim životom. On je došao da njegova radost bude u tebi i da tvoja radost bude potpuna. On zna naume koje s tobom namjerava; naume mira, a ne nesreće, da ti dadne budućnost i nadu. I zato ne budi zabrinut, ne budi zabrinuta za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.”

„Slušaj što ti Gospodin govori po svojoj svetoj Riječi. On kaže: Hrabro samo! Ja sam. Ne bojte se! To su riječi kojima je Isus darovao svoj mir učenicima dok su se borili s onom strašnom olujom Galilejskog mora. I mi poznajemo takve trenutke u našem životu, trenutke kada ne znaš, i ne možeš dalje, i u istinu ne znam, i ne mogu, ali oslanjam se na Onoga koji zna i može i ne samo da zna i može, nego sa radošću želi učiniti intervenciju u mom životu, intervenciju u mome srcu.”

„Ja ti govorim: Dođi Isuse, Isuse uđi u moje srce i pohodi nemirno more moga srca kao što si pohodio svoje učenike u nemirnom moru. Umiri Gospodine valove i moga života. Isuse Kriste, molim te da učiniš srce moje po svome srcu. Želim da kuca onako kako je kucalo Tvoje. Želim da ljubi onako kako je ljubilo Tvoje. I zato te molim da me uvedeš u školu svoje Ljubavi, da me uvedeš u školu svoga praštanja, jer uistinu ne znam kako ljubiti i ne znam kako praštati.”

„Zato Te molim da Ti oblikuješ moje srce. Želim da kuca onako kako kuca tvoje, Gospodine. Kada se god dogode neki drugi otkucaji, znam da sam postao žrtva vlastitih inicijativa. Umiri Gospodine valove moga života i pohod moje srce, Gospodine. I Ti mi govoriš: Zašto se uznemiruje i brineš dijete moje? Prepusti Meni da se pobrinem za tvoje stvari i sve će se smiriti. Iskreno ti kažem: Svaki čini istinskog i potpunog predanja Meni urodit će onim plodom koji priželjkuješ te razriješiti i najteže stvarnosti tvoga života.”

„Predanje Meni ne znači mučiti se, ne znači biti napet, biti očajan, moleći me grčevito da bih te Ja ustao i promijenio tvoju muku po uslišanju u molitvi. Predanje znači ‘mirno zatvaranje očiju duše’, ‘odricanje od svojih misli i nevolja’ i ‘prepuštanja sebe Mojoj brizi’ tako da Ja mogu djelovati u tebi govoreći: ‘Misli Ti’.”

„Zatvori svoje oči, dragi čovječe, i prepusti se struji moje milosti, Zatvori oči, dopusti mi da djelujem. Molim te, dopusti mi da djelujem. Zatvori oči. Ne misli na ništa drugo osim na sadašnji trenutak, zaustavljajući misli na svoju budućnost kao jednu kušnju. Počivaj u Meni, vjeruj ući u Moju dobrotu. I prisežem na svoju ljubav ako mi se obratiš riječima: ‘Isuse misli Ti’. Jer puno puta sam bio žrtva vlastitih misli i vlastitih inicijativa. Pobrinut ću se za tebe u potpunosti. Utješit ću te, oslobodit ću te i vodit ću te, jer ja znam naume koje s tobom namjeravam: naume mira, a ne nesreće, da ti dadnem budućnost i nadu, jer ja sam došao da moja radost bude u tebi i da tvoja radost bude potpuna”, zaključio je svoju meditaciju vlč. Hrvoje Zovko.

U nastavku pročitajte meditaciju povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije vlč. Kristijana Tušeka koju smo također emitirali uoči druge ‘Večeri slavljenja’ molitvene zajednice ‘Božja pobjeda’ koja se emitira izravno u programu HKR-a u ponedjeljak, 25. studenoga, 2021. godine s početkom u 20 sati:

U nastavku pročitajte meditaciju povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije vlč. Kristijana Tušeka koju smo također emitirali uoči druge ‘Večeri slavljenja’ molitvene zajednice ‘Božja pobjeda’ koja se emitira izravno u programu HKR-a u ponedjeljak, 25. studenoga, 2021. godine s početkom u 20 sati:

„Jesi li znao Gospodine da ćeš nakon što si apostolima povjerio zadatak navještaja tvoje Riječi, jesi li znao tada da će njihovoj riječi povjerovati oni koji su apostolima slični, osobito u slabosti, u ljudskosti, u logici zaključivanja, promišljanja i želja? Jesi li znao tada Gospodine da će tvojoj Riječi povjerovati oni čija će želja za vlašću u jednom trenutku doći opet pred Tebe sa istim onim zahtjevom dvojice braće, sinova Zebedejevih, da se nađe za nas pokoje mjesto Tebi blizu, najbliže, zdesna i slijeva?”

Vlč. Kristijan Tušek predslavio je sv. misu / Foto: mons. Antun Sente

„Jesi li znao, kad si poželio da se narodi krste ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga’ i time izraze spremnost i želju da izgrađuju tvoje Kraljevstvo u svijetu i druge privode k Tebi – jesi li znao da će među njima biti i pokoji Petar u jednom trenu čvrsto obećavajući da će ako treba i umrijeti s Tobom i za Tebe, a u drugom pak pun straha brzo postati onaj koji te svjesna odbacuje i negira? Jesi li znao Gospodine kad si ono, nakon Uskrsa, jačao Tominu vjeru pokazujući mu rane – da će za tobom krenuti mnoštvo Toma potrebnih znakova i dodira kako bi se osvjedočili?”

„Jesi li znao – kada si ono poticao učenike da bace mrežu na drugu stranu, usprkos cjelonoćnom neuspjehu – da će u tvojoj lađi biti mnogi, svjesni tvoje snage i važnosti suurađivanja s tobom – a opet će ili obeshrabreni odustati ili oholi, sve uporno, pokušavati sami? Konačno, jesi li znao – kad si ono nakon što si se probudio u barci i stišao oluju – da će se među tvojima uvijek naći onih koji će, baš kao apostoli, tada predbaciti: ‘Zar ne mariš? Zar Ti nije stalo što ginemo?”

„I dok pitamo ova i mnoga druga pitanja, što zbog straha, što zbog očaja, što zbog malovjernosti, ona mrva vjere u srce posijana trudi se doviknu nam da Ti sve znaš, da Ti je sve poznato, da ništa pred Tobom nije skriveno. Usprkos, šumu vjetra, koji često želi zagušiti tvoj glas, ona trunka nade u nama želi se izboriti za sebe i za nas, želi nas podsjetiti na tebe, na ono što ti jesi, na tvoje srce koje je ganutljivo, puno ljubavi, i nije ravnodušna. A kako bi i bilo, kad ti je sve znano? Kako bi i bilo, kad nas dobro poznaje?!”

„Ne smiruje se tvoje srce, Gospodine, jer satkao si nas u krilu majčinu, posvetio nas i za sebe i izabrao i prije nego što smo svijet ugledali. U dlan si nas svoje ruke upisao, a onda te iste ruke za nas dao probiti. Ne može biti Tvoje srce mirno jer želiš da ne budemo zabrinuti. Želiš da obnavljamo u sebi svijest da smo vrijedni. Ta zar nam nisu i sve vlasi na glavi izbrojene.”

„Zato kucamo na Tvoje srce Gospodina, kucamo jer znamo da je u Njemu ostalo još one prijateljske ljubavi kakvu si imao prema Lazaru, kucamo na tvoje srce jer znamo da si i za nas sačuvao trunku onog suosjećanja kakvog si pokazao Jairu i udovici iz Naima vraćajući im djecu u život.”

„Stojimo pred Tobom, i usprkos nevoljama, strahovima i pitanjima, kucamo na Tvoje srce jer nam pouzdanje govori da još u njemu ima iste one samilosne Ljubavi kakvu si imao za gubave i hrome, kucamo na Tvoje srce Gospodine jer znamo da će nas tamo dočekati isto ono pitanje što si ga postavio slijepcu Bartimeju: ‘Što hoćeš da Ti učinim?’ S tim istim slijepcem i mi zazivamo: ‘Isuse, Sine Davidov, Učitelju, smiluj nam se!’ S apostolima i mi molimo: ‘Gospodine, umnoži nam vjeru, ostani s nama, opet. I danas, našem srcu šapni: ‘Ne boj se…’, zaključio je vlč. Kristijan Tušek.