Draga braćo i sestre, čuli smo maločas Božju riječ koja nas poziva da se zamislimo nad svojim životom. Korizma je vrijeme produbljivanja našeg kršćanskog života. Nedjelju za nedjeljom suočeni smo s velikim temama kršćanskog obraćenja. Danas pred nas svetopisamska čitanja stavljaju sliku nas samih. Grešni smo i slabi, potrebni Gospodinova milosrđa.

Izaijin pjesnički odlomak iz prvog čitanja govori o izraelskim prognanicima. Zbog njihovih grijeha Bog je dopustio da ih Asirci odvedu u ropstvo. No, što Bog čini? Bog je spreman sve zaboraviti, sve oprostiti. Oprašta tako kako si nitko od nas ne može ni predočiti. Upravo slikom sklada u prirodi Izaija slika sklad koji Bog uspostavlja obraćenjem u grešnikovoj duši, u zajednici obraćenika, u obraćenoj Crkvi.

Kako su snažne riječi sv. apostola Pavla: „Radi Krista sve izgubih, suobličen smrti njegovoj!“ Pavao je spreman sve izgubiti radi Krista. Nitko nije tako duboko iskusio Božje oproštenje i dobrotu kao Pavao. Od časa svoga obraćenja, koje je proživljavao sve dublje tijekom života, on je izvršio odlučan odabir: s jedne strane Krist, a s druge – sve ostalo! I mi smo potrebni poput Pavla biti dionici patnja Kristovih jer se jedino kroz njih doseže Krista.

Zahvaćen Kristom, Pavao ga želi doseći. U tom nastojanju, on ne obraća pažnju na prošlost, pa čak ni na vlastite neuspjehe. Ne gubi energiju na nezadovoljstvo sobom, on je sav nagnut prema naprijed, ne bi li Krista dohvatio. Budimo i mi poput Pavla oni koji zaboravljaju na prošlost i hitimo prema Gospodinu!

Dok osluškujemo današnje Evanđelje, na samom početku možemo primijetiti licemjerje farizeja i pismoznanaca koji žele optužiti Isusa. Zapažamo i licemjerje u tome da je samo žena optužena za preljub, a gdje je muškarac s kojim je zatečena? Zar nije i on učinio isti grijeh?

U ovom današnjem odlomku Evanđelja susrećemo Isusa koji piše po tlu i na taj način nekako privlači pozornost. Na navaljivanje okupljenih, govori: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen.“ Nitko nije imao snage to učiniti. Jedini koji je to mogao učiniti bio je Isus, jer nije imao nijednoga grijeha. Evanđelje donosi kako su, čuvši njegove riječi, polako jedan po jedan odlazili.

I dolazimo do ključnog trenutka: Isus i žena ostadoše sami. Isus se uspravi i reče: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsad više nemoj griješiti.“

Draga braćo i sestre, i mi dolazimo ovih dana pred Gospodina poput ove grešnice. Često znamo biti osuđeni, ali biti i oni koji sude. Danas i ti i ja stojimo sami s Gospodinom. Tebi Gospodin danas govori riječi koje je rekao ovoj grešnici prije više od dvije tisuće godina: Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsad više nemoj griješiti.

Najlakše je osuditi druge, no naša nam vjera kaže kako treba osuditi grijeh, a ne grešnika. Svatko od nas ima u svom srcu mnogo toga zbog čega bi ga Bog mogao osuditi. I mi sada stojimo pred Gospodinom kome ništa nije skriveno, sa svim svojim skrivenim i tajnim grijesima, sa svime onime čega se stidimo i što želimo sakriti od drugih. Isusov pogled zaustavlja se nad tvojim životom, ali taj pogled nije pogled koji osuđuje, već govori: Idi i odsad nemoj više griješiti.

Isus nas danas ohrabruje: Ne boj se predati mi svoje grijehe, ma kako veliki i teški bili. Ja ti želim oprostiti, želim ti dati duboki mir srca koji tražiš. Stoga, nemoj prečuti Isusov poziv, nego dođi kako bi u sakramentu svete ispovijedi iskusio njegovo milosrđe i oproštenje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Petra Maskaljevića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.