Zovem se Paulina i imam 31 godinu. Dvanaest sam godina udata. Muž mi se zove Maro i ima 36 godina. Imamo dvije kćeri: Karolinu (12) i Veroniku (7). Upravo čekamo svoje treće dijete – vjerojatno Dominiku koja raste pod mojim srcem, prenosi Božje milosrđe.

Dok sam, pred gotovo pola godine, zbog dermatoloških problema, koristila neke lijekove, ostala sam trudna. Uzimanje tog lijeka isključivalo je svaku pomisao na trudnoću, uključujući i narednih šest mjeseci nakon prestanka uzimanja lijeka. Radi se o lijeku koji i prema mišljenju svih liječnika i prema svim stručnim navodima literature ima snažno teratogeno djelovanje, što ga čini iznimno štetnim za plod.

Radi se o lijeku koji i prema mišljenju svih liječnika i prema svim stručnim navodima literature ima snažno teratogeno djelovanje, što ga čini iznimno štetnim za plod.

Znala sam za ovo djelovanje lijeka pa sam, zajedno s mužem, koristeći se prirodnim metodama planiranja obitelji, bila vrlo oprezna. Selidba u drugi grad, promjena mjesta stanovanja i stres s time povezan, doveli su do toga da sam se nekako preračunala i ostala trudna.

Isprva nisam vjerovala. Mislila sam da je nemoguće… Prvi posjet liječniku bio je pravi košmar – liječnik mi nije ostavljao nikakvu nadu da će dijete biti zdravo. Molila sam ga za pomoć… Zamolio me da pričekam ispred ordinacije. Krenuo je zvati farmakologe i bolnice kako bi ispitao mogućnosti dobrog ishoda za mene i za dijete. Nažalost, kada sam se vratila u ordinaciju bilo je još gore – njegova je dijagnoza bila strašna: “Taj lijek ima stopostotno teratogeno djelovanje i nema nikakve mogućnosti da ćete roditi zdravo dijete. Vjerojatna su velika oštećenja mozga, hidrocefalus, Downov sindrom itd.“ Bile su to samo neke od bolesti koje je počeo nabrajati, a koje su bile ispisane i na receptu priloženom uz lijek. Prema mišljenju liječnika u mom slučaju postoji velika vjerojatnost da će svi ti sindromi nastupiti zajedno. Po završetku svog monologa, liječnik želeći biti sućutan, rekao mi je kako postoji jedan izlaz. On bi mi pomogao da to prebrodim. U mom bi slučaju liječnička procedura bila jednostavna i prema njegovu mišljenju sve bi se moglo riješiti u roku od tjedan dana. Pobačaj – ubojstvo moga djeteta – to je bio njegov lijek za mene! Upitala sam ga koliko imam vremena za odluku. Odgovorio mi je da nema vremena i da se tu nema što razmišljati jer što se više čeka to može biti samo teže. Zapisao mi je termin i rekao da mu se javim za tri dana neovisno o odluci.

Pobačaj – ubojstvo moga djeteta – to je bio njegov lijek za mene!

Izišla sam, lijući suze, hodajući kao pijana. Nazvala sam muža. On me slušao i rekao da mi sada neće ništa odgovoriti jer se mora pomoliti. Do kraja života zahvaljivat ću Bogu za takav stav svoga muža u tako teškom životnom trenutku.

Drugi dan mi je muž rekao kako nam je ipak Bog darovao taj život i da ga ne možemo uništiti. Trebamo ga, dakle, povjeriti Bogu i čekati… Nije to bilo jednostavno. Pošli smo drugim liječnicima. I svi su govorili isto. Svega smo se naslušali, između ostalog: “Ako se, gospođo, odlučite roditi, bit će to biljka, ne čovjek. Sigurno niste svjesni što to znači. Uništit ćete obitelj i brak!”

Sotona zna gdje udariti – i, udarao je na najbolnija mjesta: brak i obitelj za koje sam se toliko borila! Ne mogu to dopustiti! Što učiniti? Ubiti? Ubiti svoje dijete?

Sotona zna gdje udariti – i, udarao je na najbolnija mjesta: brak i obitelj za koje sam se toliko borila! Ne mogu to dopustiti! Što učiniti? Ubiti? Ubiti svoje dijete? Košmar misli vrzmao mi se po glavi. Trebala sam vremena za razmišljanje, pa sam potražila liječnika i zamolila ga za bolovanje. Odbio je. Na UZV se vidio “plod” no po njegovu se mišljenju nije razvijao – još jedan udarac. Čak mi nije htio otvoriti ni trudnički karton jer je tvrdio da će i tako ubrzo nastati spontani pobačaj ili će ga trebati činiti. I tako sam obišla nekoliko poznatih liječnika u Krakovu koji su govorili da nemam nikakve šanse…

Sotona nam je stalno podmetao da je ono što su govorili liječnici stvarno istina. I sama sam počela razmišljati: “Možda liječnici imaju pravo, mogla bih izgubiti muža i obitelj.”

Htjela sam s mužem i djecom otputovati na pet dana na more, ali je liječnik smatrao da to nije dobra ideja jer ću sigurno morati doći na čišćenje mrtvog ploda. Čekala sam dva dana i na vlastitu odgovornost otputovala s obitelji na more – na zajednički mali odmor. Nije to bilo lako vrijeme, jer sam se često svađala s mužem. Sotona nam je stalno podmetao da je ono što su govorili liječnici stvarno istina. I sama sam počela razmišljati: “Možda liječnici imaju pravo, mogla bih izgubiti muža i obitelj.” Vratili smo se, a ja sam se čitavo vrijeme očajnički borila u sebi ne znajući što učiniti. “Još uvijek je navrijeme, prolazi tek osmi tjedan, zakon još uvijek dopušta” – takve su mi se misli vrtjele po glavi… A onda je sam Bog zakoračio u moj život sa svojom snagom i pomoći.

Jedne noći nisam mogla zaspati… Konačno, kada sam pred zoru zaspala, usnula sam san: napadale su me sile zla. Kako bih se osjećala sigurnijom počela sam moliti Oče naš. Kad sam došla do “budi volja Tvoja” njih je nestalo. Tada sam se probudila sva prestravljena i u znoju.

Bio je to za mene jasan znak: kada sam se priklonila Božjoj volji zli su dusi nestali. Dijete koje nosim nije moje vlastništvo, nisam mu ja dala život. Zato mu ga nemam pravo niti oduzeti  i prema njemu imam dužnost kao majka. Od toga trenutka više nikada nisam ni pomislila na pobačaj, jedino sam molila Boga da mi da snagu prihvatiti njegovu volju – čak i onu koja za mene, po ljudsku, može biti vrlo teška.

Čudo! “Nema nikakvih oštećenja, dijete je, čini se, posve zdravo” – bile su riječi liječnika koji me je pregledavao. Bili smo presretni.

Došlo je vrijeme pretraga na koje sam pošla zajedno s mužem, moleći po putu Boga da nam pomogne prihvatiti ono što nas očekuje. Čudo! “Nema nikakvih oštećenja, dijete je, čini se, posve zdravo” – bile su riječi liječnika koji me je pregledavao. Bili smo presretni. Ipak, bile su to tek prve pretrage, vrlo općenite. Sljedeće su trebale biti tek u 20. tjednu trudnoće. Dakle, nesigurnost nije u potpunosti nestala.

To što se događalo u našoj obitelju u tom vremenu iščekivanja – to je bilo čudo. Od rujna smo svi zajedno molili svetu Krunicu. Ušli smo u Obiteljsku zajednicu gdje smo upoznali predivne ljude. Za mene je to bio vrlo važan trenutak jer u novom mjestu stanovanja nikoga nisam poznavala, a sada već imamo nekoliko krasnih prijatelja, bračnih parova s kojima se zajedno približavamo Bogu. Počeli smo i svakodnevno čitati Sveto Pismo.

Počelo je predivno vrijeme u kojem je Isus djelovao. Sudjelovali smo u molitvama predanja i Bogu smo povjerili cijelu svoju obitelj. Iz svoje sam kuće izbacila sve “sloniće za sreću”, bajke i knjige za djecu kroz koje se provlači magija. U našoj je obitelji zavladao nevjerojatan mir i pouzdanje u Boga.

Svi su nalazi pokazivali da je djetešce u potpunosti zdravo, bez ikakvih oštećenja i genetskih poremećaja. Bogu hvala!

Kod sljedećeg termina za pretrage zaputila sam se u Krakov. Kada sam ušla u ordinaciju bila sam ganuta… Rezultat je bio čudesan… Svi su nalazi pokazivali da je djetešce u potpunosti zdravo, bez ikakvih oštećenja i genetskih poremećaja. Bogu hvala!

Znam da je pred nama još dug put, ali Boga molim svaki dan za milost potpunog obraćenja za sve nas. Ta Bogu ništa nije nemoguće i hvala mu za to. Preporučujem sebe, svoga muža i našu djecu u vaše molitve.

Paulina
Ljubite jedni druge XII(2013),52-53; prema: Miłujcie się 3/2012, 35-36

prijevod s poljskog: Jelena Vuković